O gluposti Roberta Musila (2.10.2026)

Musil:

Dame i gospodo!
Tko se danas usudi govoriti o gluposti, izlaže se opasnosti da na različite načine nastrada; to mu se može protumačiti kao drskost, pa čak i kao ometanje suvremenog razvoja. I sam sam još prije mnogo godina napisao: »Kad glupost ne bi do zabune nalikovala napretku, talentu, nadi ili poboljšanju, nitko ne bi želio biti glup.«

Bilo je to 1931.; a nitko se neće usuditi posumnjati da je svijet i otad vidio još napretka i poboljšanja! Tako pitanje postupno dobiva stanovitu neodgodivost: Što je zapravo glupost?

Ne bih htio previdjeti ni to da kao pjesnik glupost poznajem još mnogo dulje; mogao bih čak reći da sam s njom više puta bio u kolegijalnom odnosu! A čim čovjek u pjesništvu otvori oči, nalazi se povrh toga pred gotovo neopisivim otporom koji kao da može poprimiti sve oblike:

bilo osobne, poput dostojanstvenog oblika profesora povijesti književnosti koji, naviknut ciljati u neprovjerljive daljine, u sadašnjosti pogubno promašuje;

bilo prozračno opće, poput pretvaranja kritičkoga suda u trgovački otkako je Bog, u svojoj nama teško shvatljivoj dobroti, ljudski govor podario i proizvođačima zvučnih filmova.

Već sam prije jednom ili dvaput opisao više takvih pojava; ali nije potrebno to ponavljati ni dopunjavati (a s obzirom na sklonost veličini koju danas ima sve, to bi očito bilo čak i nemoguće): dovoljno je kao siguran zaključak istaknuti da se neumjetničko ustrojstvo nekoga naroda ne očituje tek u lošim vremenima i na grub način, nego već u dobrima i na svaki način, tako da se tlačenje i zabrana od počasnih doktorata, akademskih imenovanja i dodjela nagrada razlikuju samo po stupnju.

Uvijek sam slutio da taj mnogoliki otpor naroda koji se diči ljubavlju prema umjetnosti, usmjeren protiv umjetnosti i profinjenijega duha, nije ništa drugo nego glupost, možda neka njezina posebna vrsta, posebna umjetnička, a možda i osjećajna glupost; i da se u svakom slučaju očituje tako da bi ono što nazivamo lijepodušnošću ujedno bilo i lijepoglupljost. Ni danas ne vidim mnogo razloga da od toga shvaćanja odstupim.

Naravno, gluposti se ne može pripisati sve što nagrđuje jednu tako cjelovito ljudsku stvar kao što je umjetnost; kako su nas osobito poučila iskustva posljednjih godina, mora ostati mjesta i za različite vrste beskarakternosti.
Ali ne bi se smjelo prigovoriti da pojam gluposti ovdje nema što tražiti zato što se odnosi na intelekt, a ne na osjećaje, dok umjetnost ovisi o njima.
To bi bila zabluda.
Čak je i estetski užitak sud i osjećaj. I molim vas da mi dopustite da toj velikoj formuli, koju sam posudio od Kanta, ne pridodam samo podsjetnik da Kant govori o estetskoj moći suđenja i sudu ukusa, nego i da odmah ponovim antinomije do kojih ona vodi:

Teza: Sud ukusa ne temelji se na pojmovima, jer bi se inače o njemu moglo raspravljati dokazima (odlučiti dokazom).

Antiteza: Temelji se na pojmovima, jer se inače o njemu ne bi moglo ni sporiti (težiti suglasju).

A sada bih želio pitati ne leži li sličan sud sa sličnom antinomijom i u temelju politike te zbrke života uopće? I ne smijemo li ondje gdje stanuju sud i razum očekivati i njihove sestre i sestrice, različite načine gluposti?
Toliko o njezinoj važnosti. Erazmo Roterdamski napisao je u svojoj dražesnoj i još uvijek nepotrošenoj »Pohvali ludosti« da bez određenih gluposti čovjek ne bi ni došao na svijet!

*

Osjećaj podjednako bestidne i silne vlasti gluposti nad nama mnogi ljudi pokazuju tako što se prijateljski i zavjerenički prave iznenađenima čim čuju da netko u koga imaju povjerenja namjerava tu neman zazvati njezinim imenom.
To iskustvo nisam isprva mogao steći samo na samome sebi, nego sam ubrzo spoznao i njegovu povijesnu valjanost kada mi je, dok sam tražio prethodnike u obrađivanju gluposti – od kojih mi je upadljivo malo postalo poznato; ali mudraci očito radije pišu o mudrosti! – jedan učen prijatelj poslao tiskani tekst predavanja održanoga 1866., čiji je autor bio Joh. Ed. Erdmann, Hegelov učenik i profesor u Halleu.
To predavanje, naslovljeno »O gluposti«, počinje time da je već njegova najava bila dočekana smijehom; i otkad znam da se tako nešto može dogoditi čak i jednom hegelovcu, uvjeren sam da u takvu odnosu ljudi prema onima koji žele govoriti o gluposti ima nečega posebnoga, te se vrlo nesigurno nalazim u uvjerenju da sam izazvao silnu i duboko podvojenu psihološku moć.

Zato ću radije odmah priznati svoju slabost prema njoj: ne znam što je. Nisam otkrio nikakvu teoriju gluposti s pomoću koje bih se mogao usuditi spasiti svijet; štoviše, čak ni unutar granica znanstvene suzdržanosti nisam pronašao istraživanje koje bi je uzelo za svoj predmet, niti makar suglasnost koja bi se milom ili silom pojavila o njezinu pojmu pri razmatranju srodnih stvari. To možda potječe od mojega neznanja, ali vjerojatnije je da pitanje »Što je glupost?« današnjim navikama mišljenja odgovara jednako malo kao pitanja što su dobrota, ljepota ili elektricitet.

Ipak, želja da se taj pojam oblikuje i da se na takvo prethodno pitanje cijeloga života odgovori što trijeznije nije nimalo neprivlačna; tako sam i ja jednoga dana potpao pod pitanje što glupost »uistinu« jest, a ne kako paradira, što bi mi opisivati bilo mnogo više profesionalna dužnost i vještina. A kako si nisam htio pomoći pjesničkim putem, niti sam to mogao učiniti znanstvenim, pokušao sam najnaivnije, kako se u takvim slučajevima uvijek nameće: jednostavno sam pratio uporabu riječi glup i njezine obitelji, potražio najčešće primjere i nastojao povezati ono što sam upravo zapisivao.

Takav postupak nažalost uvijek ima nešto od lova na kupusova bijelca: ono što vjerujemo da promatramo neko vrijeme doduše slijedimo ne gubeći ga, ali budući da iz drugih smjerova potpuno istim cik-cak putovima pristižu i drugi, posve slični leptiri, ubrzo više ne znamo slijedimo li još uvijek istoga. Tako ni primjeri iz obitelji gluposti neće uvijek dopustiti razlučiti jesu li još doista izvorno povezani ili samo izvana i nehotice vode promatranje od jednoga do drugoga; i neće ih biti posve lako staviti pod jedan šešir za koji se može reći da doista pripada glupanu.

*

U takvim je okolnostima gotovo svejedno kako se počinje, pa počnimo nekako: možda najbolje odmah s početnom teškoćom da svatko tko želi govoriti o gluposti ili s koristi sudjelovati u takvu razgovoru mora za sebe pretpostaviti da nije glup; i time pokazuje da se smatra pametnim, premda se općenito drži znakom gluposti upravo to činiti!

Ako se sada upustimo u pitanje zašto se glupim smatra pokazivati da je čovjek pametan, najprije se nameće odgovor na kojem kao da leži prašina pradavne kućne opreme: razboritije je ne pokazivati se pametnim. Vjerojatno ta duboko nepovjerljiva opreznost, danas na prvi pogled posve nerazumljiva, potječe još iz prilika u kojima je slabijemu doista bilo pametnije da ga ne smatraju pametnim: njegova je pamet mogla ugroziti život jačega! Glupost, nasuprot tome, uspavljuje nepovjerenje; ona »razoružava«, kako se još i danas kaže.

Tragovi takve stare prepredenosti i glupe lukavosti doista se još nalaze u odnosima ovisnosti, gdje su snage tako nejednako raspoređene da slabiji svoj spas traži u tome da se pravi glupljim nego što jest; pokazuju se, primjerice, kao takozvana seljačka lukavost, zatim u ophođenju posluge s gospodstvom kojemu je obrazovanost stalno na jeziku, u odnosu vojnika prema nadređenomu, učenika prema učitelju i djeteta prema roditeljima. Onoga tko ima moć manje razdražuje kad slabiji ne može nego kad neće. Glupost ga čak »dovodi do očaja«, dakle nedvojbeno u stanje slabosti!
S time se izvrsno slaže to da ga pamet lako »razjari«! Kod podređenoga se ona doduše cijeni, ali samo dok je povezana s bezuvjetnom odanošću. U trenutku kad joj nedostaje ta potvrda dobra glasa i postane nesigurno služi li koristi vladajućega, rjeđe se naziva pameću, a češće neskromnošću, drskošću ili podmuklošću; i često nastane odnos kao da barem vrijeđa čast i autoritet vladajućega, čak i ako zapravo ne ugrožava njegovu sigurnost.

U odgoju se to izražava tako da se buntovnoga nadarenog učenika tretira žešće nego onoga koji se opire iz tuposti. U moralu je to dovelo do predodžbe da volja mora biti to gora što je bolje znanje protiv kojega djeluje.

Čak ni pravosuđe nije ostalo posve netaknuto tom osobnom predrasudom te pametno izvršenje zločina najčešće prosuđuje s posebnom nenaklonošću kao »profinjeno« i »bezosjećajno«.

A iz politike neka svatko uzme primjere gdje ih pronađe.

Ali i glupost – morat će se ovdje valjda prigovoriti – može razdražiti i nipošto ne umiruje u svim okolnostima.

Ukratko, obično izaziva nestrpljenje, ali u neobičnim slučajevima i okrutnost; a odvratni ispadi te bolesne okrutnosti, koji se uobičajeno nazivaju sadizmom, dovoljno često prikazuju glupe ljude u ulozi žrtve.
To očito potječe od toga što okrutnome lakše padaju kao plijen nego drugi; no čini se da je povezano i s time što njihova sa svih strana osjetna nemoć otpora podivlja maštu kao miris krvi lovačku strast i izmami je u pustoš gdje okrutnost gotovo samo zato odlazi »predaleko« što više ni u čemu ne nalazi granicu.

To je crta patnje u samome donositelju patnje, slabost ugrađena u njegovu surovost; i premda povlašteno ogorčenje povrijeđene sućuti rijetko dopušta da se to zamijeti, ipak i okrutnosti, kao i ljubavi, pripada dvoje koji odgovaraju jedno drugomu! Raspraviti to bilo bi doista dovoljno važno u čovječanstvu koje njegova »kukavička okrutnost prema slabijima« (a tako valjda glasi i najčešća definicija sadizma) muči koliko i današnje; no s obzirom na glavnu liniju veze koju pratimo i pri letimičnom prikupljanju prvih primjera, čak i ono što je o tome rečeno mora se smatrati digresijom, a u cjelini se iz toga ne može dobiti više od toga da može biti glupo hvaliti se pameću, ali da nije uvijek pametno izazvati glas gluposti.

Iz toga se ništa ne može poopćiti; ili bi jedina generalizacija koja bi već ovdje bila dopuštena morala biti da je najpametnije uopće se na ovome svijetu što manje isticati! I doista, ta zaključna crta pod svom mudrošću nije povučena baš rijetko.

Još se češće, međutim, tim čovjekomrskim zaključkom služi samo napola ili samo simbolično i zastupnički, te on tada razmatranje uvodi u krug zapovijedi skromnosti i još obuhvatnijih zapovijedi, a da ono ne mora posve napustiti područje gluposti i pameti.
I iz straha da ne izgledaju glupo i iz straha da ne povrijede pristojnost, mnogi se ljudi smatraju pametnima, ali to ne kažu. A ako se ipak osjete prisiljenima govoriti o tome, opisuju to zaobilazno, pa o sebi primjerice kažu: »Nisam gluplji od drugih.«
Još je omiljenije što nezainteresiranije i objektivnije primijetiti: »Smijem valjda o sebi reći da posjedujem normalnu inteligenciju.« A katkad se uvjerenje o vlastitoj pameti pojavi i na stražnja vrata, primjerice u izreci: »Ne dam da me prave budalom!«

Utoliko je znakovitije što se ne smatra samo potajni pojedinac u svojim mislima iznimno pametnim i dobro obdarenim, nego i čovjek koji djeluje u povijesti, čim za to ima moć, o sebi kaže ili daje reći da je preko svake mjere pametan, prosvijetljen, dostojan, uzvišen, milostiv, od Boga izabran i pozvan za povijest.
Da, rado to kaže i o drugome, čijim se odrazom osjeća obasjanim. To se okamenilo u titulama i oslovljavanjima kao što su Veličanstvo, Eminencija, Ekscelencija, Magnificencija, Milost i sličnima, i jedva da ga još oživljava svijest; ali odmah se ponovno pokazuje u punoj živosti kad čovjek danas govori kao masa.

Osobito je određeni niži srednji sloj duha i duše potpuno bestidan prema potrebi za ohološću čim nastupi pod zaštitom stranke, nacije, sekte ili umjetničkoga pravca i smije govoriti Mi umjesto Ja.
Uz ogradu koja se razumije sama po sebi i može ostati po strani, ta se oholost može nazvati i taštinom, a dušom mnogih naroda i država danas doista vladaju osjećaji među kojima taština nedvojbeno zauzima jedno od prvih mjesta. Između gluposti i taštine, međutim, od davnina postoji bliska veza, i možda ona daje putokaz. Glup čovjek obično djeluje tašto već zato što mu nedostaje pameti da to prikrije; ali zapravo čak ni to nije potrebno, jer je srodnost gluposti i taštine neposredna: tašt čovjek ostavlja dojam da postiže manje nego što bi mogao; nalik je stroju koji ispušta paru na mjestu koje ne brtvi. Stara izreka »Glupost i oholost rastu na istome drvu« ne znači ništa drugo, kao ni izraz da taština »zasljepljuje«.

S pojmom taštine doista povezujemo očekivanje slabijega učinka, jer njemačka riječ »eitel« u svojem glavnom značenju govori gotovo isto što i »uzaludan«. A to se smanjenje učinka očekuje i ondje gdje učinak uistinu postoji: taština i talent također nisu rijetko povezani; no tada dobivamo dojam da bi se moglo postići još više kad tašt čovjek ne bi sam sebi smetao. Ta uporno prianjajuća predodžba o umanjenju učinka poslije će se pokazati i kao najopćenitija predodžba koju imamo o gluposti.

Tašto se ponašanje, međutim, kao što je poznato, ne izbjegava samo zato što može biti glupo, nego ponajprije i kao povreda pristojnosti. »Samohvala smrdi«, kaže jezgrovita izreka, a znači da se razmetanje, mnogo govorenja o sebi i hvalisanje ne smatra samo nerazboritim nego i nepristojnim.

Ako se ne varam, tako povrijeđeni zahtjevi pristojnosti pripadaju mnogolikim zapovijedima suzdržanosti i držanja razmaka koje su namijenjene poštedjeti samoljublje, pri čemu se pretpostavlja da ono u drugome nije manje nego u nama samima. Takve zapovijedi razmaka usmjerene su i protiv uporabe preotvorenih riječi, uređuju pozdrav i oslovljavanje, ne dopuštaju da jedni drugima proturječimo bez isprike ili da pismo počne riječju Ja; ukratko, traže poštovanje određenih pravila, samo da se jedni drugima ne »približimo previše«. Zadaća im je uravnotežiti i poravnati ophođenje, olakšati ljubav prema bližnjemu i sebi te takoreći održati srednju temperaturu ljudskoga ophođenja; a takvi se propisi nalaze u svakom društvu, u primitivnome čak i više nego u visoko civiliziranome, da, poznaje ih i nijemo životinjsko društvo, što se lako može pročitati iz mnogih njegovih ceremonija.

U smislu tih zapovijedi razmaka nije, međutim, zabranjeno samo nametljivo hvaliti sebe nego i druge.
Reći nekome u lice da je genij ili svetac bilo bi gotovo jednako čudovišno kao tvrditi to o sebi, a namazati vlastito lice i čupati kosu po današnjem osjećaju ne bi bilo ništa bolje nego grditi drugoga. Zadovoljavamo se primjedbama da nismo baš gluplji ili lošiji od drugih, kao što je već prije spomenuto!
Očito su neizmjerne i neobuzdane manifestacije one na kojima u uređenim prilikama počiva zabrana.

A budući da je malo prije bila riječ o taštini kojom se narodi i stranke danas uznose s obzirom na svoju prosvijećenost, sada valja dopuniti da većina koja se razmaše – baš kao i pojedinačni megaloman u svojim sanjarijama – nema monopol samo na mudrost nego i na vrlinu te samu sebe smatra hrabrom, plemenitom, nepobjedivom, pobožnom i lijepom; i da u svijetu postoji osobita sklonost ljudi da, kad nastupaju u velikom broju, sebi dopuštaju sve što im je kao pojedincima zabranjeno.
Te povlastice velikoga Mi danas upravo ostavljaju dojam da se rastuće civiliziranje i kroćenje pojedinca treba uravnotežiti razmjerno rastućim deciviliziranjem nacija, država i saveza uvjerenja; i očito se u tome očituje poremećaj afekta, poremećaj afektivne ravnoteže koji u osnovi prethodi suprotnosti Ja i Mi, kao i svakomu moralnom vrednovanju. Ali je li to – valjda ćemo morati pitati – još glupost, štoviše, je li to na bilo koji način uopće još povezano s glupošću?

Poštovani slušatelji! Nitko u to ne sumnja!

Ali prije odgovora radije ipak predahnimo uz primjer koji nije nesimpatičan! Svi mi, premda prvenstveno mi muškarci, a osobito svi poznati pisci, poznajemo damu koja nam pod svaku cijenu želi povjeriti roman svojega života i čija se duša naizgled uvijek nalazila u zanimljivome drugom stanju, a da ono nije završilo uspjehom koji tek očekuje od nas.
Je li ta dama glupa? Nešto što dolazi iz obilja dojmova obično nam šapće: Jest! Ali uljudnost, kao i pravednost, zahtijeva priznanje da ona to nije bezuvjetno i uvijek.
Mnogo govori o sebi i uopće mnogo govori.
Sudi vrlo odlučno i o svemu.
Tašta je i neskromna.
Često nas poučava.
Njezin ljubavni život obično nije u redu, a ni život joj općenito ne uspijeva baš najbolje.
Ali ne postoje li druge vrste ljudi na koje se također odnosi sve ili većina toga?
Mnogo govoriti o sebi, primjerice, loša je navika i egoista, nemirnih ljudi, pa čak i jedne vrste melankolika.

A sve zajedno ponajprije vrijedi za mladost; u njoj upravo pripada pojavama rasta mnogo govoriti o sebi, biti tašt, poučavati i ne biti u dobrim odnosima sa životom, jednom riječju pokazivati posve ista odstupanja od pameti i pristojnosti, a da zato nije glupa ili gluplja nego što prirodno proizlazi iz činjenice da – još jednostavno nije postala pametna!

Dame i gospodo! Sudovi svakodnevnoga života i njegova poznavanja ljudi većinom doduše pogađaju, ali obično i promašuju. Nisu nastali radi ispravnoga nauka, nego zapravo predstavljaju samo duhovne pokrete slaganja i obrane. Tako i ovaj primjer uči samo da nešto može biti glupo, ali ne mora biti, da se značenje mijenja s vezom u kojoj se nešto pojavljuje i da je glupost gusto utkana u drugo, a da nigdje ne strši nit kojom bi se tkanje jednim potezom moglo rasplesti.
Čak su i genijalnost i glupost nerazrješivo povezane, a zabranu mnogo govoriti i mnogo govoriti o sebi, pod prijetnjom kazne da će se smatrati glupim, čovječanstvo zaobilazi na osobit način: preko pjesnika.
On smije u ime čovječnosti pripovijedati da mu je nešto godilo ili da sunce stoji na nebu, smije otkrivati sebe, odavati tajne, ispovijedati se, bezobzirno polagati osobne račune (barem mnogi pjesnici drže do toga!); i sve to izgleda baš kao da čovječanstvo sebi tu iznimno dopušta nešto što bi si inače zabranilo. Na taj način neprekidno govori o sebi i uz pomoć pjesnika već je milijun puta ispričalo iste priče i doživljaje, mijenjajući samo okolnosti, a da iz toga za njega nije proizašao nikakav napredak ni dobitak u spoznaji: ne bi li stoga na kraju i u uporabi koju čini od svojega pjesništva te u njegovoj prilagodbi toj uporabi moglo biti sumnjivo zbog gluposti? Ja to osobno nipošto ne držim nemogućim!

Između područja primjene gluposti i nemorala – potonja riječ shvaćena u danas neuobičajenu širem smislu, koji znači gotovo isto što i neduhovnost, ali ne i nerazboritost – postoji složena istovjetnost i različitost. I ta je pripadnost bez sumnje slična onomu kako ju je Joh. Ed. Erdmann na važnome mjestu svojega prije spomenutog predavanja izrazio riječima da je surovost »praksa gluposti«. Rekao je: »Riječi nisu... jedina pojava nekoga duševnog stanja. Isti se očituje i u djelima. Tako i glupost. Ne samo biti glup, nego glupo djelovati, činiti gluposti« – dakle praksa gluposti – »ili glupost in Action nazivamo surovošću.« Ta privlačna tvrdnja ne uči ništa manje nego da je glupost pogreška osjećaja – jer surovost to ipak jest! A to vodi ravno natrag u smjeru onoga »poremećaja afekta« i »poremećaja afektivne ravnoteže« koji su već mogli biti usputno spomenuti, a da nisu našli objašnjenje.

Ni objašnjenje sadržano u Erdmannovim riječima ne može se posve podudarati s istinom; jer osim što je ciljalo samo na sirova, neotesana pojedinca nasuprot »obrazovanju« i nipošto ne obuhvaća sve oblike primjene gluposti, ni surovost nije samo glupost ni glupost samo surovost. Stoga u odnosu afekta i inteligencije, kad se sjedine u »primijenjenu glupost«, ostaje još mnogo toga za objasniti, što tek treba iznijeti na vidjelo, a ponajbolje valjda opet na primjerima.

*

Kako bi se obrisi pojma gluposti ispravno istaknuli, prije svega je potrebno ublažiti sud da je glupost samo ili pretežno nedostatak intelekta; kao što je već spomenuto, najopćenitija predodžba koju o njoj imamo čini se da je predodžba neuspjeha pri najrazličitijim djelatnostima, tjelesnoga i duhovnoga nedostatka uopće.
Za to u našim domaćim narječjima postoji izražajan primjer: označavanje nagluhosti, dakle tjelesne mane, riječju »derisch« ili »terisch«, koja vjerojatno znači »törisch«, odnosno budalasto, i time stoji blizu gluposti. Jer posve kao i ovdje, prijekor gluposti u pučkome se govoru upotrebljava i drugdje.

Kad natjecatelj u odlučujućem trenutku popusti ili pogriješi, poslije kaže: »Bio sam kao zakovan!« ili: »Ne znam gdje mi je bila glava!«, premda se udio glave u plivanju ili boksu može smatrati ipak nejasno omeđenim. Jednako će tako među dječacima i sportskim drugovima onaj tko se pokaže nespretnim biti nazvan glupim, pa makar bio Hölderlin. Postoje i poslovni odnosi u kojima se čovjek koji nije lukav i bez savjesti smatra glupim. Sve u svemu, to su gluposti koje odgovaraju starijim pametima od one koja danas javno uživa čast; i ako sam dobro obaviješten, u starogermansko doba nisu samo moralne predodžbe nego i pojmovi onoga što je upućeno, iskusno i mudro, dakle intelektualni pojmovi, bili povezani s ratom i borbom.

Tako svaka pamet ima svoju glupost, pa je čak i životinjska psihologija u svojim testovima inteligencije otkrila da se svakomu »tipu učinka« može pridružiti »tip gluposti«.
Kad bismo stoga htjeli potražiti najopćenitiji pojam pameti, iz tih bi usporedbi proizašao otprilike pojam sposobnosti, pa bi se sve nesposobno katkad moglo nazvati i glupim; u stvarnosti je tako čak i kada se sposobnost koja pripada nekoj gluposti doslovno ne naziva pameću. Koja sposobnost pritom stoji u prvome planu i u nekom vremenu svojim sadržajem ispunjava pojam pameti i gluposti, ovisi o obliku života.

U vremenima osobne nesigurnosti u pojmu pameti oblikovat će se lukavost, nasilje, oštrina osjetila i tjelesna spretnost; u vremenima produhovljenoga – uz nažalost nužne ograde može se reći i građanskoga – životnog stava na njihovo mjesto stupa rad glavom. Točnije rečeno, trebao bi to učiniti viši duhovni rad, ali u tijeku stvari iz toga je nastala nadmoć intelektualnoga učinka, upisana zaposlenomu čovječanstvu u prazno lice pod tvrdim čelom; i tako je došlo do toga da se danas pamet i glupost, kao da nikako ne bi moglo biti drukčije, odnose samo na intelekt i stupnjeve njegove sposobnosti, premda je to više ili manje jednostrano.

Opća predodžba nesposobnosti, izvorno povezana s riječju glup – kako u značenju nesposobnosti za sve, tako i u značenju bilo koje posebne nesposobnosti – ima i prilično dojmljivu posljedicu: budući da označavaju opću nesposobnost, »glup« i »glupost« mogu povremeno uskočiti umjesto svake riječi koja bi trebala označiti neku posebnu. To je jedan od razloga zašto je uzajamni prijekor gluposti danas tako čudovišno raširen. (U drugoj vezi to je i uzrok tomu što je pojam tako teško razgraničiti, kao što su pokazali naši primjeri.) Neka se samo pogledaju bilješke na rubovima zahtjevnijih romana koji su dulje vrijeme kružili u gotovo anonimnome prometu posudbenih knjižnica; ovdje, gdje je čitatelj sam s pjesnikom, njegov se sud najradije izražava riječju »glupo!« ili njezinim istoznačnicama kao »blesavo!«, »besmislica!«, »neizreciva glupost!« i slično.
A jednako su tako to prve riječi ogorčenja kad čovjek u kazališnim predstavama ili na izložbama slika kao masa nastupi protiv umjetnika i sablazni se.

Ovdje bi trebalo spomenuti i riječ »kič«, koja je kao prvi sud među samim umjetnicima omiljenija od bilo kojega drugog; a da se, barem koliko ja znam, njezin pojam ne može odrediti ni njezina primjenjivost objasniti drukčije nego glagolom »verkitschen«, koji u dijalektalnoj uporabi znači otprilike »dati ispod cijene« ili »rasprodati u bescjenje«. »Kič« dakle ima značenje prejeftine ili rasprodajne robe i vjerujem da se taj smisao, naravno prenesen u duhovno područje, može uzeti kao podloga svaki put kad se riječ nesvjesno ispravno upotrijebi.
Budući da rasprodajna roba i starudija ulaze u riječ ponajprije preko značenja nesposobne, neupotrebljive robe koje je s njima povezano, a nesposobnost i neupotrebljivost čine i osnovu za uporabu riječi glup, jedva da je pretjerano tvrditi da smo skloni sve što nam nije po volji – osobito kad se inače pretvaramo da to poštujemo kao uzvišeno ili lijepodušno! – nazvati »nekako glupim«.

A za određivanje toga »nekako« znakovito je da je uporaba izraza za glupost duboko prožeta drugom uporabom, koja obuhvaća jednako nesavršene izraze za nisko i moralno odvratno. To vraća pogled prema nečemu što mu je već jednom upalo u oči: zajedničkoj sudbini pojmova »glup« i »nepristojan«. Jer nisu samo »kič«, estetski izraz intelektualnoga podrijetla, nego i moralne riječi »smeće!«, »odvratno!«, »grozno!«, »bolesno!«, »drsko!« jezgreno-nerazvijene kritike umjetnosti i sudovi o životu.
Možda ti izrazi ipak još sadržavaju duhovni napor, razliku u značenju, čak i kada se upotrebljavaju bez razlike; tada kao posljednja zamjena za njih uskače doista već napola bezrječni uzvik »Kakva podlost!«, koji zamjenjuje sve ostalo i s uzvikom »Kakva glupost!« može podijeliti vlast nad svijetom. Očito, naime, te dvije riječi povremeno mogu uskočiti umjesto svih drugih jer je »glup« poprimio značenje opće nesposobnosti, a »podao« opće povrede morala; i prisluškuje li se što ljudi danas govore jedni o drugima, čini se da je autoportret čovječanstva, kako bez nadzora nastaje iz uzajamnih skupnih snimaka, izmiješan isključivo od inačica tih dviju prljavo obojenih riječi!

Možda vrijedi o tome razmisliti. Bez sumnje obje predstavljaju najniži stupanj suda koji nije dospio do razvoja, još posve neraščlanjenu kritiku koja doduše osjeća da je nešto pogrešno, ali ne može reći što. Uporaba tih riječi najjednostavniji je i najgori obrambeni izraz koji se može naći; početak je odgovora i već njegov kraj. Ima u sebi nešto od »kratkoga spoja« i postaje razumljivija uzme li se u obzir da se Glup i Podao, što god značili, upotrebljavaju i kao psovke.

Jer značenje psovki, kao što je poznato, ne leži toliko u njihovu sadržaju koliko u njihovoj uporabi; i mnogi među nama mogu voljeti magarce, ali će se uvrijediti ako ih netko tako nazove. Psovka ne zastupa ono što prikazuje, nego mješavinu predodžbi, osjećaja i namjera koju ni najmanje ne može izraziti, nego samo signalizirati. Usput rečeno, to joj je zajedničko s pomodnim i stranim riječima, zbog čega se takve čine neophodnima čak i kad bi se mogle potpuno zamijeniti. Iz toga razloga u psovkama ima i nečega nezamislivo uzbudljivog što doduše odgovara njihovoj namjeri, ali ne i njihovu sadržaju; a možda se najjasnije pokazuje u podrugljivim i zadirkujućim riječima mladeži: dijete može reći »Busch!« ili »Moritz!« i time na temelju tajnih veza drugo dovesti do bijesa.

Ono što se tako može reći o psovkama, zadirkivačkim, pomodnim i stranim riječima može se reći i o duhovitim, krilatim i ljubavnim riječima; a zajedničko svim tim inače tako raznorodnim riječima jest da stoje u službi afekta te da ih upravo njihova netočnost i nepredmetnost u uporabi osposobljavaju potisnuti čitava područja primjerenijih, predmetnijih i ispravnijih riječi. Očito u životu katkad postoji potreba za time i njezinu vrijednost treba joj ostaviti; ali ono što se u takvim slučajevima događa nedvojbeno je glupo, takoreći ide istim putovima kao glupost. Ta se veza najjasnije može proučavati na glavnome i državnome primjeru bezglavosti: na panici.

Kad na čovjeka djeluje nešto što je za njega prejako, bio to nagli strah ili trajan duševni pritisak, događa se da taj čovjek odjednom učini »nešto bezglavo«. Može početi urlati, u osnovi ne drukčije nego dijete, može »naslijepo« pobjeći od opasnosti ili se jednako slijepo baciti u nju; može ga obuzeti silovita sklonost uništavanju, grdnji ili jadikovanju. Sve u svemu, umjesto svrhovite radnje koju bi zahtijevao njegov položaj proizvest će mnoštvo drugih koje su naizgled uvijek, a prečesto i doista, besciljne, čak protivne cilju. Tu vrstu protudjelovanja najbolje poznajemo po »paničnome strahu«; no ako se riječ ne shvati preusko, može se govoriti i o panici bijesa, pohlepe, pa čak i nježnosti, kao svugdje gdje se stanje uzbuđenja ne može zadovoljiti na način jednako živahan koliko slijep i besmislen.

Da postoji panika hrabrosti koja se od panike straha razlikuje samo obrnutim smjerom djelovanja, odavno je primijetio čovjek jednako duhovit koliko hrabar.
Psihološki se ono što se zbiva pri nastupanju panike smatra isključivanjem inteligencije i uopće višega duhovnog ustrojstva, na čije mjesto izbija stariji duševni mehanizam; no treba dodati da se s paralizom i odsijecanjem intelekta u takvim slučajevima ne događa toliko spuštanje prema nagonskomu djelovanju koliko kretanje koje prolazi kroz to područje sve do nagona krajnje nužde i posljednjega nužnog oblika djelovanja. Taj način djelovanja ima oblik potpune zbrke, bez plana je i naizgled napušten od razuma kao i od svakoga spasilačkog nagona; ali njegov je nesvjesni plan zamijeniti kvalitetu radnji njihovim brojem, a njegova nemala lukavost počiva na vjerojatnosti da će se među stotinu slijepih promašenih pokušaja naći i pogodak. Čovjek koji izgubi glavu, kukac koji toliko dugo udara o zatvorenu polovicu prozora dok slučajno kroz otvorenu ne »ispadne« na slobodu, u zbrci ne čine ništa drugo od onoga što ratna tehnika čini s proračunatim promišljanjem kad cilj »pokrije« rafalom ili raspršenom vatrom, pa već i kad uporabi šrapnel ili granatu.
Drugim riječima, to znači zamijeniti ciljano djelovanje djelovanjem velikoga obujma; a ništa nije tako ljudsko kao zamijeniti kakvoću riječi ili djela njihovom količinom.

U uporabi nejasnih riječi postoji, međutim, nešto vrlo slično uporabi mnogih riječi, jer što je riječ nejasnija, to je veći opseg onoga na što se može odnositi; a isto vrijedi i za nepredmetnost.

Ako su te stvari glupe, tada je glupost preko njih srodna stanju panike, a ni pretjerana uporaba toga prijekora i njemu sličnih neće biti odveć daleka od duševnoga pokušaja spasa arhaično-primitivnim – i, kako se vjerojatno s pravom može reći, bolesnim – metodama. I doista se u pravoj uporabi prijekora da je nešto uistinu glupost ili podlost može prepoznati ne samo isključivanje inteligencije nego i slijepa sklonost besmislenomu uništavanju ili bijegu. Te riječi nisu samo psovke, nego predstavljaju čitav napadaj grđenja. Gdje se nešto može izraziti još samo njima, blizu je fizičko nasilje. Da se vratimo prije spomenutim primjerima, u takvim se slučajevima slike napadaju kišobranima (i to umjesto onoga tko ih je naslikao), knjige se bacaju na tlo kao da se tako mogu osloboditi otrova. Ali prisutan je i onesposobljavajući pritisak koji tomu prethodi i kojega to treba osloboditi: čovjek se od ljutnje »gotovo guši«; »nijedna riječ nije dovoljna« osim upravo najopćenitijih i najsiromašnijih značenjem; »ostaje bez riječi«, mora »dati oduška«. To je stupanj bezrječnosti, pa i odsutnosti misli, koji prethodi prsnuću! Znači teško stanje nedostatnosti, a naposljetku izbijanje obično započinje duboko prozirnim riječima da je komu »nešto napokon postalo preglupo«. To nešto, međutim, jest on sam. U vremenima kad se velika, odlučna djelatna snaga vrlo cijeni, potrebno je sjetiti se i onoga što joj katkad nalikuje do zabune.

*

Dame i gospodo! Danas se mnogo govori o krizi povjerenja u humanost, krizi povjerenja koje se dosad još polagalo u čovječnost; mogla bi se nazvati i panikom koja se sprema zauzeti mjesto sigurnosti da smo sposobni svoje poslove voditi u slobodi i s razumom. I ne smijemo se zavaravati da ta dva moralna, pa i moralno-umjetnička pojma, sloboda i razum, koji su do nas došli kao znamenja ljudskoga dostojanstva iz klasičnoga doba njemačkoga kozmopolitizma, već od sredine devetnaestoga stoljeća ili malo poslije nisu više bili posve zdravi. Postupno su »izašli iz optjecaja«, više se nije znalo što s njima »početi«, a to što ih se pustilo da se stisnu bilo je manje djelo njihovih protivnika nego njihovih prijatelja.

Stoga se ne smijemo zavaravati: mi ili oni poslije nas vjerojatno se nećemo vratiti tim nepromijenjenim predodžbama; naš će zadatak i smisao kušnji nametnutih duhu prije biti – a to je tako rijetko shvaćena, bolno puna nade zadaća svakoga naraštaja – provesti uvijek nužan, pa i vrlo poželjan prijelaz k novomu sa što manjim gubicima! I tim više što je propušten prijelaz na očuvano-promijenjene ideje koji je morao nastupiti u pravo vrijeme, pri takvu su nam djelovanju potrebne pomoćne predodžbe o onome što je istinito, razumno, značajno, pametno, a time u obrnutu zrcaljenju i o onome što je glupo. Koji se pojam ili djelomični pojam gluposti može, međutim, oblikovati kad se pojam intelekta i mudrosti koleba? Kao malen primjer koliko se pogledi mijenjaju s vremenima želio bih samo navesti da su u nekoć vrlo poznatome udžbeniku psihijatrije pitanje:
»Što je pravednost?«
i odgovor na njega:
»da drugi bude kažnjen!«
navedeni kao slučaj imbecilnosti, dok danas čine temelj pravnoga shvaćanja o kojem se mnogo raspravlja. Bojim se dakle da se čak ni najskromnija izlaganja neće moći završiti a da barem ne naznače jezgru neovisnu o vremenskim mijenama. Iz toga proizlazi još nekoliko pitanja i primjedbi.

Nemam pravo nastupati kao psiholog i ne želim to ni činiti, ali barem letimičan pogled u tu znanost vjerojatno je prvo od čega će se u našem slučaju očekivati pomoć. Starija je psihologija razlikovala osjet, volju, osjećaj i moć predočavanja ili inteligenciju, a za nju je bilo jasno da je glupost nizak stupanj inteligencije. Današnja je psihologija, međutim, elementarnu podjelu duševnih moći lišila važnosti, prepoznala je uzajamnu ovisnost i prožimanje različitih duševnih djelatnosti te je time odgovor na pitanje što glupost psihološki znači učinila mnogo manje jednostavnim.

Naravno, stanovita uvjetna samostalnost intelektualnoga učinka postoji i prema današnjemu shvaćanju, ali čak i u najmirnijim prilikama pažnja, shvaćanje, pamćenje i drugo, gotovo sve što pripada intelektu, vjerojatno ovise i o svojstvima ćudi; tomu se povrh toga i u uzburkanome i u produhovljenome doživljaju pridružuje drugo prožimanje inteligencije i afekta koje je gotovo nerazmrsivo. I ta teškoća razdvajanja intelekta i osjećaja u pojmu inteligencije prirodno se zrcali i u pojmu gluposti; a kada, primjerice, medicinska psihologija mišljenje duševno slabih ljudi opisuje riječima kao što su: siromašno, netočno, nesposobno za apstrakciju, nejasno, sporo, rastreseno, površno, jednostrano, kruto, okolišno, previše pokretljivo, nesređeno, lako se može prepoznati da ta svojstva upućuju dijelom na intelekt, dijelom na osjećaj.

Može se, dakle, reći: glupost i pamet ovise i o intelektu i o osjećaju; a je li više o jednome ili drugome, stoji li primjerice pri imbecilnosti slabost inteligencije »u prvome planu« ili kod kojega uglednog moralnog rigorista ukočenost osjećaja, to se može prepustiti stručnjacima, dok se mi laici moramo snaći na nešto slobodniji način.
U životu se pod glupim čovjekom obično podrazumijeva onaj koji je »malo slab u glavi«. Ali uz to postoje i najrazličitija duhovna i duševna odstupanja kojima čak i neoštećena urođena inteligencija može biti tako sputana, ometena i zavedena da sve skupa završi u nečemu za što jezik opet raspolaže samo riječju glupost. Ta riječ, dakle, obuhvaća dvije u osnovi vrlo različite vrste: poštenu i prostu glupost te drugu koja je, pomalo paradoksalno, čak znak inteligencije. Prva se više temelji na slabome intelektu, druga na intelektu koji je samo u odnosu prema nečemu preslab, a ta je potonja daleko opasnija.
Poštena glupost malo teško shvaća i, kako se kaže, »sporo kopča«. Siromašna je predodžbama i riječima te nespretna u njihovoj uporabi.
Prednost daje običnomu jer joj se ono čestim ponavljanjem čvrsto utisne, a kad jednom nešto shvati, nije sklona dopustiti da joj se to tako brzo ponovno uzme, da se analizira ili da sama po tome kopa. Uopće ima nemalo od crvenih obraza života! Doduše, često je neodređena u mišljenju i misli joj se pred novim iskustvima lako posve zaustave, ali zato se najradije drži onoga što se može osjetilno iskusiti i takoreći izbrojiti na prste. Jednom riječju, ona je draga »svijetla glupost«, i kad katkad ne bi bila tako lakovjerna, nejasna i ujedno tako nepoučljiva da čovjeka može dovesti do očaja, bila bi iznimno dražesna pojava.

Ne mogu odoljeti tomu da tu pojavu ne ukrasim s još nekoliko primjera koji je pokazuju i s drugih strana, a koje sam preuzeo iz Bleulerova udžbenika psihijatrije: Jedan imbecil ono što bismo mi riješili formulom »liječnik uz bolesničku postelju« izražava riječima:
»Jedan čovjek, on drugoga drži za ruku, taj leži u krevetu, onda tamo stoji časna sestra.«
To je način izražavanja slikarskoga primitivca!
Ne baš bistra sluškinja smatra lošom šalom kad se od nje traži da svoju ušteđevinu povjeri blagajni, gdje bi donosila kamate: Nitko ne bi bio tako glup da joj još i plaća za to što joj čuva novac! odgovara; i u tome se izražava viteški stav, odnos prema novcu koji se u mojoj mladosti još mogao mjestimice zamijetiti kod otmjenih starijih ljudi!
Trećemu se imbecilu naposljetku kao nepovoljan simptom pripisuje to što tvrdi da kovanica od dvije marke vrijedi manje od kovanice od jedne marke i dviju polovica, jer – tako glasi njegovo obrazloženje – mora se razmijeniti, a onda se dobije premalo!
Nadam se da nisam jedini imbecil u ovoj dvorani koji se od srca slaže s tom teorijom vrijednosti za ljude koji pri razmjenjivanju ne mogu paziti!

Ali da se još jednom vratimo odnosu prema umjetnosti: prosta je glupost doista često umjetnica. Umjesto da na podražajnu riječ odgovori drugom riječju, kao što je nekoć u nekim pokusima bilo vrlo uobičajeno, odmah odgovara cijelim rečenicama; i neka se govori što se hoće, te rečenice u sebi imaju nešto poput poezije! Ponavljam nekoliko takvih odgovora, navodeći najprije podražajnu riječ:

»Zapaliti: Pekar pali drva.
Zima: Sastoji se od snijega.
Otac: Jednom me bacio niz stube.
Vjenčanje: Služi zabavi.
Vrt: U vrtu je uvijek lijepo vrijeme.
Religija: Kad se ide u crkvu.
Tko je bio Wilhelm Tell: Igrali su ga u šumi; ondje su bile prerušene žene i djeca.
Tko je bio Petar: Triput je zakukurikao.«

Naivnost i velika tjelesnost takvih odgovora, zamjenjivanje viših predodžbi pripovijedanjem jednostavne priče, važno pripovijedanje o suvišnome, okolnostima i dodatcima, a zatim opet skraćujuće zgušnjavanje kao u primjeru s Petrom, sve su to prastare prakse pjesništva; i premda vjerujem da previše toga, kako je danas u velikoj uporabi, približava pjesnika idiotu, ipak se ni pjesničko u ovome ne može poreći, a to baca svjetlo na činjenicu da se idiot u pjesništvu može prikazati s osobitom radošću zbog njegova duha.

Nasuprot toj poštenoj gluposti zahtjevna viša glupost stoji u uistinu prečesto kričavu proturječju. Ona nije toliko nedostatak inteligencije koliko njezin neuspjeh zato što si prisvaja učinke koji joj ne pripadaju; može imati sva loša svojstva slaba intelekta, ali uz to ima i sva ona koja uzrokuje neuravnotežena, izobličena, nejednako pokretljiva, ukratko svaka ćud koja odstupa od zdravlja.
Budući da ne postoje »normirane« ćudi, u tom se odstupanju, točnije rečeno, izražava nedovoljna suradnja između jednostranosti osjećaja i intelekta koji nije dostatan da ih obuzda. Ta je viša glupost prava bolest obrazovanja (ali da se spriječi nesporazum: znači neobrazovanost, pogrešno obrazovanje, krivo nastalo obrazovanje, nerazmjer između građe i snage obrazovanja), a opisati je gotovo je beskonačan zadatak. Seže sve do najviše duhovnosti; jer ako je prava glupost tiha umjetnica, inteligentna je ono što sudjeluje u pokretljivosti duhovnoga života, ali ponajprije u njegovoj nestalnosti i jalovosti. Još sam prije mnogo godina o njoj napisao: »Naprosto ne postoji nijedna značajna misao koju glupost ne bi znala primijeniti; pokretljiva je na sve strane i može odjenuti sve haljine istine. Istina, nasuprot tome, svaki put ima samo jednu haljinu i jedan put te je uvijek u nepovoljnome položaju.«

Glupost o kojoj je ovdje riječ nije duševna bolest, a ipak je za život najopasnija bolest duha, opasna za sam život.
Zacijelo bismo je svi trebali progoniti već u sebi, a ne prepoznavati je tek po njezinim velikim povijesnim izbijanjima.

Ali po čemu je prepoznati? I kakav joj neizbrisiv žig utisnuti?! Psihijatrija se danas kao glavnim obilježjem slučajeva koji je se tiču služi nesposobnošću snalaženja u životu, neuspjehom pred svim zadaćama koje on postavlja ili iznenada pred jednom gdje se to ne bi očekivalo. I u eksperimentalnoj psihologiji, koja ponajprije ima posla sa zdravima, glupost se definira slično. »Glupim nazivamo ponašanje koje ne ostvaruje učinak za koji su dani svi uvjeti osim osobnih«, piše poznati predstavnik jedne od najnovijih škola te znanosti. To obilježje sposobnosti predmetnoga ponašanja, dakle sposobnosti, posve zadovoljava kod jednoznačnih »slučajeva« klinike ili pokusne stanice s majmunima; ali slobodno hodajući »slučajevi« zahtijevaju nekoliko dodataka jer ispravno ili pogrešno »ostvarenje učinka« kod njih nije uvijek tako očito.

Prvo, u sposobnosti da se uvijek ponaša onako kako se u danim okolnostima ponaša čovjek sposoban za život već leži čitava viša dvoznačnost pameti i gluposti; jer »primjereno stvari«, »stručno« ponašanje može stvar upotrebljavati za osobnu korist ili joj služiti, a tko čini jedno obično drži glupim onoga tko čini drugo. (Ali medicinski je zapravo glup samo onaj tko ne može ni jedno ni drugo.)
A drugo, ne može se poreći ni to da nepredmetno, pa čak i nesvrhovito ponašanje često može biti nužno; jer objektivnost i bezličnost, subjektivnost i nepredmetnost srodne su, i koliko je smiješna bezbrižna subjektivnost, toliko je za život, pa i za mišljenje, nemoguće potpuno objektivno ponašanje; izjednačiti oboje čak je jedna od glavnih teškoća naše kulture.

I naposljetku bi trebalo prigovoriti i to da se katkad nitko ne ponaša toliko pametno koliko bi bilo potrebno, da je, dakle, svatko od nas, ako već ne uvijek, onda ipak s vremena na vrijeme glup. Stoga valja razlikovati neuspjeh i nesposobnost, povremenu ili funkcionalnu i trajnu ili konstitucionalnu glupost, zabludu i nerazboritost. To pripada najvažnijemu jer su uvjeti života danas takvi – tako nepregledni, tako teški, tako zamršeni – da od povremenih gluposti pojedinaca lako može nastati konstitucionalna glupost cjeline.

Promatranje nas tako naposljetku vodi i izvan područja osobnih svojstava prema predodžbi društva opterećena duhovnim manama. Ono što se psihološki i stvarno događa u pojedincu doduše se ne može prenijeti na društva, dakle ni duševne bolesti i glupost; ali danas bi se vjerojatno često moglo govoriti o »društvenoj imitaciji duhovnih nedostataka«; primjeri su poprilično upadljivi.

*

Tim je dodatcima područje psihološkoga objašnjenja, naravno, ponovno prekoračeno. Ono samo uči nas da pametno mišljenje ima određena svojstva kao što su jasnoća, točnost, bogatstvo, podatnost usprkos čvrstoći i mnoga druga koja bi se mogla nabrojiti; te da su ta svojstva dijelom urođena, a dijelom se, uz znanja koja se stječu, usvajaju i kao neka vrsta misaone spretnosti; dobar intelekt i spretna glava ipak znače otprilike isto. Ovdje ne treba svladati ništa osim tromosti i predispozicije, i to se može vježbati, a komična riječ »misaoni sport« čak i ne izražava tako loše ono o čemu je riječ.

»Inteligentna« glupost, nasuprot tome, za protivnika nema toliko intelekt koliko duh, a ako se pod time ne želi zamisliti samo hrpica osjećaja, i ćud. Budući da se misli i osjećaji kreću zajedno, ali i zato što se u njima izražava isti čovjek, pojmovi kao što su skučenost, širina, pokretljivost, jednostavnost i vjernost mogu se primijeniti i na mišljenje i na osjećanje; i premda veza koja iz toga nastaje još nije posve jasna, ipak je dovoljna da se može reći kako ćudi pripada i intelekt te da naši osjećaji nisu bez veze s pameću i glupošću.

Protiv te gluposti treba djelovati primjerom i kritikom.
Tako izneseno shvaćanje odstupa od uobičajena mišljenja koje nipošto nije pogrešno, ali je krajnje jednostrano i prema kojemu dubokoj, pravoj ćudi intelekt ne bi bio potreban, nego bi je čak samo onečišćavao.

Istina je da se kod jednostavnih ljudi određena vrijedna svojstva, kao što su vjernost, postojanost, čistoća osjećanja i slična, pojavljuju nepomiješana, ali to zapravo čine samo zato što je konkurencija drugih slaba; a granični slučaj toga vidjeli smo prije u slici prijateljski suglasne slaboumnosti. Ništa mi nije dalje od namjere da tim izlaganjima ponizim dobru, čestitu ćud – njezin nedostatak čak ima nemalen udio u višoj gluposti! – ali još je važnije danas pred nju postaviti pojam značajnoga, što doduše spominjem već samo posve utopijski.

Značajno sjedinjuje istinu koju u njemu možemo opaziti sa svojstvima osjećaja kojima vjerujemo u nešto novo, u spoznaju, ali i u odluku, u osvježenu ustrajnost, u nešto što ima duhovni i duševni sadržaj te nama ili drugima »nameće« određeno ponašanje; tako bi se moglo reći. A što je u vezi s glupošću najvažnije: značajno je pristupačno kritici i sa strane intelekta i sa strane osjećaja. Značajno je i zajednička suprotnost gluposti i surovosti, a opći nerazmjer u kojem afekti danas gnječe razum umjesto da mu daju krila stapa se u pojmu značenja. Dosta o njemu, možda čak već i više nego što bi se moglo odgovorno opravdati! Jer ako bi još nešto trebalo dodati, moglo bi to biti samo jedno: svime što je rečeno još nipošto nije dano sigurno obilježje za prepoznavanje i razlikovanje značajnoga, a vjerojatno ni ne bi bilo lako dati posve dostatno.

Upravo nas to, međutim, vodi do posljednjega i najvažnijeg sredstva protiv gluposti: do skromnosti.

Povremeno smo svi glupi; povremeno moramo i djelovati slijepo ili napola slijepo, inače bi svijet stao; a kad bi netko iz opasnosti gluposti htio izvesti pravilo: »Suzdrži se od svakoga suda i odluke u svemu što ne razumiješ dovoljno!«, skamenili bismo se! Ali ta situacija, oko koje se danas diže mnogo buke, slična je onoj koja nam je na području intelekta odavno poznata. Budući da su naše znanje i umijeće nesavršeni, u svim znanostima u osnovi moramo suditi preuranjeno; ali trudimo se i naučili smo tu pogrešku držati u poznatim granicama i prigodno je ispraviti, čime se u naše djelovanje ipak vraća ispravnost.

Zapravo ništa ne govori protiv toga da se to točno i ponosno-ponizno suđenje i djelovanje prenese i na druga područja; i mislim da bi odluka: »Djeluj tako dobro kako možeš i tako loše kako moraš, a pritom ostani svjestan granica pogreške svojega djelovanja!« već bila pola puta prema životnomu oblikovanju koje obećava.

Ali s tim sam naznakama već neko vrijeme na kraju svojih izlaganja, koja bi, kao što sam zaštitnički unaprijed istaknuo, trebala značiti samo prethodnu studiju. I s nogom na granici izjavljujem da nisam sposoban poći dalje; jer samo jedan korak preko točke na kojoj stojimo i izišli bismo iz područja gluposti, koje je čak i teorijski još raznoliko, u carstvo mudrosti, pust i uglavnom izbjegavan kraj.

Predavanje na poziv Austrijskoga Werkbunda, održano u Beču 11. ožujka i ponovljeno 17. ožujka 1937.