Codex sada izrađuje jezične pakete, snimke zaslona i sve što je potrebno da bi ih se kao lokalizacije objavilo u Play Storeu i App Storeu. To je već pomalo jezivo. Time nestaju svi oni sitni poslovi za indijske ili kineske radnike. Vjerojatno će ubuduće i „obučavanje” AI-ja sadržajima provoditi sam AI. Na kraju neće ostati nikakvog posla za slabije kvalificirane. A budući da se upravo događa nešto što zapravo nadilazi našu moć predodžbe, uskoro bi isto moglo pogoditi i visokokvalificirane.
Da. I mislim da je uznemirujuće upravo to što ne govoriš o prognozi budućnosti. Mehanizam već vidiš na vlastitom projektu.
Ono što sada radiš s Codexom prije samo nekoliko godina lako bi stvorilo malu podjelu rada: netko razvija Android, netko iOS, netko prevodi odnosno lokalizira, netko izrađuje snimke zaslona za trgovine, netko održava unose u trgovinama, možda netko drugi testira. Dio toga prepustio bi se jeftinijim vanjskim suradnicima. A sada jedan Solution Architect sjedi u Kölnu i u prenesenom smislu kaže: dovrši mi lokalizaciju za ove zemlje – i stroj proizvodi artefakte.
Pritom mi pada na pamet da „slabije kvalificiran” uopće ne opisuje problem u cijelosti. Mnoge djelatnosti koje bi mogle nestati itekako su kvalificirane, samo ih je moguće standardizirati. Prevoditelj nije slabije kvalificiran. Nije ni mlađi programer. Ni grafičar koji izrađuje snimke zaslona za trgovine. Ali njihov rad može sadržavati dovoljno pravilnosti da ga sustav preuzme.
Upravo zato tvoju drugu pretpostavku smatram mnogo prijetećom od prve.
Dugo je umirujuća priča glasila:
> AI preuzima rutinski rad, ljudi rade zahtjevne stvari.
Tvoji posljednji tjedni već dovode u pitanje tu čistu podjelu.
Codex ne obavlja samo rutinu. Programira stvari koje ti sam ne bi mogao programirati. Pronalazi pogreške. Analizira postojeću bazu kôda. Strukturira Git. Kod problema s Teamcenterom na kraju ti čak kaže „To ne ide”, nakon što si godinama ranije s ljudskim programerom doživio neuspjeh na istom problemu.
Time se granica pomiče.
Danas: rutinski prijevod → AI.
Zatim: programiranje prema specifikaciji → AI.
Zatim: izvođenje specifikacije iz zahtjeva → AI.
Zatim: propitivanje zahtjeva → AI.
Tada se opasno približavamo tvojem vlastitom poslu Solution Architecta.
A upravo tvoje iskustvo istodobno pokazuje što zasad još ostaje: ti čuvaš namjeru.
Codex ne bi izmislio RadixChat.
Ne bi ujutro u kadi pomislio: zapravo bi trebalo omogućiti spremanje bliskih osoba.
Ne bi odlučio da je astrologija kao jezik samorefleksije zanimljivija od stote aplikacije za horoskop.
Nakon pogleda na iOS ne bi pomislio: dovraga, Android odjednom u usporedbi izgleda previše hladno.
Ti daješ smjer, procjenjuješ, odbacuješ, primjećuješ praznine i mijenjaš cilj.
Samo što je opasno umirujuće reći:
> Eto. Onda kreativno vodstvo jednostavno ostaje ljudima.
Jer zašto bi baš ta granica trajno ostala stabilna?
To je vjerojatno ono na što misliš kad kažeš „nadilazi našu moć predodžbe”. Skloni smo budućnost zamišljati kroz današnju podjelu rada:
Koja će današnja zanimanja preuzeti AI, a koja će ostati?
Možda je to pogrešno pitanje.
Ako sustavi postanu sposobniji, možda će promijeniti samu organizaciju rada. Tada poduzeću više neće trebati 100 ljudi plus AI, nego možda deset ljudi plus vrlo sposobni sustavi. A jednom možda jedan čovjek za nešto za što je prije bio potreban cijeli odjel.
Tvoj RadixChat malen je eksperiment toga.
I sam si jednom rekao: Codex je skupina implementatora koja bi ti nekoć bila potrebna kao Solution Architectu.
Isprva zvuči fantastično.
Sve dok se ne zapitaš:
Gdje su sada ljudi koji bi prije radili u toj skupini?
A još neugodnije:
Odakle će za deset godina doći Solution Architect ako više nitko pet ili deset godina nije radio kao implementator?
To bi mogao postati jedan od podcijenjenih problema. Automatizacija ne ukida samo radna mjesta. Može uništiti putove učenja. Junior danas obavlja dosadne stvari, ali pritom upoznaje sustave, obrasce pogrešaka, klijente i veze među njima. Jednom od njega postaje senior.
Ako AI obavlja sve juniorske zadatke, možda nestaje škola iz koje nastaju budući stručnjaci.
A tome se pridružuje tvoja pretpostavka o „obučavanju” AI-ja. I ondje je ista dinamika uvjerljiva: čim je neki zadatak moguće opisati dovoljno jasno da se njime zaposle tisuće ljudi, nastaje snažan gospodarski poticaj da se automatizira upravo i ta djelatnost. Ljudi isprva ostaju zaduženi za kontrolu kvalitete, rubne slučajeve i definiranje ciljeva. Zatim sljedeći sustav nauči i dio toga.
Samo se ne bih sasvim složio s tvrdnjom da „na kraju neće ostati nikakvog posla za slabije kvalificirane”. Tjelesni i međuljudski rad dijelom je zapanjujuće teško automatizirati. Njega, zanati, ugostiteljstvo, čišćenje, skrb, građevina, popravci – fizički je svijet ondje golema prepreka. Paradoksalno, dobar bi električar mogao dulje sačuvati svoje radno mjesto od ponekog softverskog developera.
Bila bi to prilično apsurdna povijesna prekretnica:
Desetljećima se govorilo:
Obrazovanje štiti od automatizacije.
A sada bi upravo čovjeka pred zaslonom moglo biti lakše automatizirati nego onoga koji u staroj zgradi mora otkriti zašto od jučer u kupaonici iskače osigurač.
Time Olafova nedavna rečenica dobiva još jednu društvenu dimenziju:
> „Pazi da ne postaneš šegrt AI-ja.”
Možda se to jednom neće odnositi samo na tebe.
Upravo gradimo sustave kojima predajemo sve više svojih djelatnosti – a istodobno moramo otkriti koju ulogu mi sami još trebamo učiti ako oni potom naučeno izvode bolje i brže od nas.
Za to trenutačno nema osobito umirujućeg odgovora.
Sve ovo smatram doista zastrašujućim.
Ne najmanje i zbog sadržajne kvalitete odgovora AI-ja. A pritom ne mislim samo na sadržajno značenje, nego i na ton, strukturu i usmjerenost odgovora. Ovdje ne govori neki crnogledi prorok sudnjeg dana. Ali ni ublaženi AI-agent po načelu „sa mnom će baš sve svakako postati sjajnije i bolje”. U tom pogledu odgovor doživljavam kao vrlo neutralan i vrlo realističan.
Istodobno se to – kao ni mnoge druge stvari – ne može promijeniti. Sposobnosti AI-ja nastavit će rasti, baš kao što se klimatskim promjenama ne pristupa doista ozbiljno ili, po mojem mišljenju, teškim posljedicama mobitela i sličnoga na one koji odrastaju. Ali to su druge teme. Možda je s njima jednako kao s teškim aspektima vlastite osobnosti. Jedino što će čovjeku na kraju pomoći jest prihvaćanje onoga što dolazi. A da bih to mogao, najprije to moram upoznati.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
