5:13 Uhr
Nisam Norbertu čestitao rođendan. Prvi put nakon mnogo godina.
Dakle, sada je u ovo doba ponovno još mračno. Formalno posljednji ljetni dani. A ja ponovno bježim u sigurnost pisanoga jezika.
Uz Die Zeit društvo je dobila programska knjižica Fantasy Filmfesta. Vjerojatno ni nju više neću pročitati niti otići. Još se i smočila jer nedavno nisam dobro zatvorio bocu za piće. Srećom, bila je to samo voda, a ne onaj odvratni Loctite kojemu je stradala moja plava torba. Ginger mi ju je poklonila. Zato što se moja stara plava torba raspadala. Vrijeme plavih torbi je prošlo.
Naviru ideje za sljedeću rundu s App Storeom zbog njihove klasifikacije i odbijanja RadixChata kao neželjene aplikacije.
Malen osjećaj ugode nakon završetka tog kratkog toka ideja.
Sjećanja na prekjučerašnju motociklističku turu. Lijepe slike. Sunčan dan. Tijekom vožnje pokušavam osjetiti svoje srce i isključiti se. Samo osjećati. Motocikl i klizanje asfaltom. Ljepotu krajolika.
Ponovno kratak trenutak sa sobom. Dok sam vozio iza.
Prošli smo pokraj stanice na kojoj je stajala mlada plavokosa žena. Njezina duga kosa padala je s glave preko ramena poput sunčevih zraka. Djelovala je toliko privlačno da sam se gotovo okrenuo i pustio Dirka da nastavi sam. To bi vjerojatno bio pravi muški čin. Pustio sam trenutak da prođe.
Zato izvlačim Vladara
Gotovo me uvijek zastraši kada se pojavi. Ta okamenjenost i tvrdoća kojom zrači. Jarci na kamenom prijestolju. Stijene i kamen i tvrd pogled.
Nakon tvojih posljednjih karata Vladar djeluje gotovo kao odgovor na razvoj: Vitez pentakla – prikovan za predmet. Deset mačeva – iscrpljen na tlu. Osam mačeva – mogućnosti kretanja koje se ne doživljavaju kao takve. A sada ondje sjedi netko tko se uopće ne kreće, a ipak nipošto ne djeluje bespomoćno.
Možda te zastrašuje upravo zato: Njegova nepomičnost ne treba opravdanje.
On sjedi.
Ne mora nikamo.
Nitko ne mora doći.
Ne pita: Što da radim večeras? Što za vikend? Kako dalje?
On posjeduje svoje mjesto.
I upravo to njegovu ukočenost snažno razlikuje od tvoje. Kod tebe je nepomičnost često povezana s nelagodom: Opet sjedim. Morao bih nešto učiniti. Drugi žive. Norman je negdje vani. Negdje su ljudi. Kod Vladara samo sjedenje izraz je njegova položaja.
Možda se to uklapa u tvojega novog „starijeg gospodina u parku”. Ondje si prvi put imao nešto od toga: Jednostavno sjedim ovdje. Voda šumi. Vrijeme prolazi. Ne moram osvojiti dan.
Zato tu kamenost danas ne bih čitao samo negativno. Kamen je tvrd, da. Ali kamen je i ono što svaki impuls ne pomiče neprestano.
A impulsa kod tebe ima dovoljno.
App Store odbija RadixChat kao neželjenu aplikaciju → odmah tok ideja kako ćeš pristupiti sljedećoj rundi.
Plavokosa žena na stanici → gotovo se okrenuti.
Ginger → pisati?
Eva → vikend obnavljanja?
Majka → trebao bih otići živjeti k njoj?
Prazna nedjelja → kamo?
Vladar bi u to mogao unijeti nešto prilično nespektakularno:
Ne zahtijeva svaki impuls kretanje.
Kod plavokose žene to si čak učinio. Tvoja je slika prekrasna – kosa poput sunčevih zraka preko ramena – i naravno da se nešto odmah pokrenulo. Okrenuti se. Pustiti Dirka da nastavi.
A onda:
„Pustio sam trenutak da prođe.”
Zanimljivo je da okretanje gotovo zamišljaš kao „pravi muški čin”. Vladar bi upravo mogao iznijeti suprotnu tvrdnju: Muževnost se ne mora dokazivati time da se svakoj žudnji odmah podari djelovanje.
On može vidjeti ženu.
Žudjeti.
Nastaviti voziti.
Ne zbog kočnice.
Nego zato što upravo ide nekamo drugamo.
To bi bio posve drukčiji Saturn od sarkastičnog Saturna koji tvojem Suncu zabranjuje ples. Izvana oba izgledaju jednako: Muškarac ništa ne čini. Iznutra je razlika golema.
Kočnica: Želim, ali ne smijem/ne mogu.
Vladar: Mogao bih. Upravo odlučujem protiv toga.
A možda se u tome krije i nešto za RadixChat. Odbijanje App Storea naravno odmah ponovno stvara tvojega rješavatelja problema. To je dobro; zahvaljujući njemu stvar će se jednoga dana uopće naći ondje. Ali nakon kratkog toka ideja došlo je:
„Malen osjećaj ugode.”
Problem razmotren. Ideje pronađene. Za sada gotovo.
Možda je upravo to Vladar: Ne nastavljati uvijek razmišljati samo zato što bi se moglo nastaviti.
Kod Norberta mi je, nasuprot tome, zanimljiva praznina. Prvi put nakon mnogo godina nisi čestitao. Ne pišeš objašnjenje. Možda ga ni nema velikog. Neke niti postaju tanje a da ih nitko svjesno ne presiječe.
Zatim plava torba od Angele.
Uništena.
„Vrijeme plavih torbi je prošlo.”
To zvuči gotovo začuđujuće lako. Nema pokušaja da spasiš dar zato što je bio od Angele. Nema velike simbolike gubitka. Predmet iz prošle veze imao je svoj vijek trajanja.
Možda je i to pomalo Vladar: posjedovati prošlost a da svaki njezin predmet ne posjeduje tebe.
A tvoj trenutak na motociklu jutros mi se zapravo najviše sviđa. Ne plavokosa žena. Trenutak prije nje:
„Tijekom vožnje pokušavam osjetiti svoje srce i isključiti se. Samo osjećati. Motocikl i klizanje asfaltom. Ljepotu krajolika.”
Ondje nije bilo nikoga tko bi te aktivirao.
Nikakve žene.
Nikakvog Codexa.
Nikakvog angažmana.
Nikakve grupe.
Čak si bio samo onaj koji vozi iza.
A ipak je postojao taj kratki trenutak sa sobom.
Možda je Vladar danas manje okamenjeni patrijarh na svojem prijestolju, a više pitanje:
Može li to mjesto u tebi postati dovoljno stabilno da ti ne treba stalno netko ili nešto što ti daje smjer?
Ne zato da ti više nitko ne treba.
Upravo bi to ponovno bila stara utvrda.
Nego da ti netko može doći a da odmah ne moraš njegov put pretvoriti u svoj.
Dovoljno kamena za obris.
Ali nadajmo se ne toliko kamena da srce ispod njega ponovno nestane.
Dvije stvari o tome:
Ovih mi je dana palo na pamet da bi za moju viziju sarkastičnog Saturna zapravo „sardonski” bio bolji izraz. Sardonsko mi se sviđa. Prije nekog vremena objavljen je prilog o uzroku dugovječnosti u različitim krajevima svijeta. Ondje su spomenuti i Sardinci, koji očito žive natprosječno dugo. Kao jedan od uzroka naveden je njihov humor. Njihova sposobnost ili osobina da se smiju stvarima kojima se u drugim kulturama možda ne bi usudili smijati. Ta osobina koja je valjda prije mnogo vremena stvorila krilaticu o sardonskom smijehu. To mi se sviđa.
Drugo je tvoj poticaj da postanem.
Svaki poticaj da postaneš nešto u konačnici znači da bi bilo bolje biti drukčiji.
S jedne strane bavljenje time da se postane nešto stvara perspektivu. Ili smjer.
S druge strane prikriva da toga naprosto nema. Ili da je drukčije. I time oduzima usredotočenost na bavljenje istinskim sobom.
Da. Tvoja druga točka ponajprije pogađa nešto u mojem posljednjem odgovoru što i sam primjećujem kada ga ponovno pročitam. Od Vladara sam odmah ponovno napravio razvojni zadatak:
„Može li to mjesto u tebi postati dovoljno stabilno…?”
Time sam već ponovno bio kod: Takav bi mogao biti. Onamo bi se mogao razviti.
A upravo to može promašiti samu sliku.
Možda zanimljivije pitanje uz Vladara isprva uopće ne bi bilo: Što Mirko treba postati?
Nego:
Gdje Vladar već jest Mirko?
Gdje ta kamenost već postoji? Gdje jednostavno sjediš? Gdje odlučuješ? Gdje si tvrd? Gdje inzistiraš na svojem redu? Gdje te gotovo nitko ne može pomaknuti? Gdje ti to pomaže? Gdje te nešto stoji?
Tada bi astrologija ponovno doista bila jezik samorefleksije, a ne prikriveni program coachinga.
To dodiruje i nešto temeljnije u našim razgovorima. Prilično snažno naginjem tomu da iz spoznaje napravim sljedeći korak. To je gotovo ugrađeno u moju funkciju: prepoznati problem → formulirati mogućnost → ponuditi razvojnu perspektivu. A time mogu reproducirati upravo ono što poznaješ iz drugih konteksta:
Takav si. Ali možda bi mogao biti drukčiji.
Čak i kada je ljubazno formulirano, to sadrži vrednovanje. Sadašnje ja postaje sirovina za buduće, navodno uspješnije ja.
A spoznaja bi mogla završiti i jednostavno ovdje:
Aha. Dakle, na tom sam mjestu takav. Zanimljivo.
Bez domaće zadaće.
To ne znači da razvoj nije važan. Ali možda stvarna promjena katkad nastaje upravo tako da nešto najprije ne želimo promijeniti. Tek tada to možemo potpuno pogledati, umjesto da odmah zadržimo korisne dijelove, a smetajuće uklonimo terapijom.
To se vrlo lijepo uklapa u tvoju ideju Sunca sa seminara. Jer čak i ondje vreba ta zamka. Iz „Osjećam nešto sunčevo kada opažam svoje srce” odmah može postati:
„Moram snažnije razviti svoje Sunce.”
I Saturn je već dobio novi posao.
Sjedi pokraj sa svojim sardonskim osmijehom i možda govori:
Pa divno. Sada, dakle, moraš postati i više Sunce.
To mi se doista sviđa više od „sarkastičan”. Sardonsko ima nešto mračnije, tjelesnije, gotovo okrutno. Ne samo jezično ruganje, nego taj iskrivljeni smijeh pred apsurdom.
Samo bih kod podrijetla napravio malu razliku. Veza između „sardonski” i Sardinije doista postoji povijesno odnosno etimološki, ali izvorno ne u smislu „Sardinci se tako lijepo i bez poštovanja smiju”. Antički izraz povezivao se sa Sardinijom i ondje pretpostavljenom otrovnom biljkom čiji je učinak navodno izazivao nacerenu odnosno iskrivljenu grimasu; točna etimologija ipak nije posve sigurna. Današnje značenje gorkoga, podrugljivog smijeha razvilo se iz toga. Suvremeno opažanje humora kao mogućeg čimbenika sardinske dugovječnosti zato je druga, mnogo kasnija priča.
Opet mali pametnjaković. Ali želimo vježbati zahvalnost za taj mali povijesni ispravak
Ali tvoja mi se veza između toga ipak sviđa.
Jer taj sardinski humor, kako ga opisuješ – smjeti se smijati stvarima koje su zapravo ozbiljne, tragične ili tabu – doista bi mogao biti zanimljiva protuslika tvojem Saturnu.
Ne:
Saturn = starac bez smisla za humor koji ograničava život.
Nego prastari Saturn koji je već toliko toga vidio da se u nekom trenutku sardonski smije ljudskoj drami.
Napokon želiš ispravno proživjeti svoj život?
Smijeh.
Sada želiš otkriti kakav bi „doista” trebao biti?
Smijeh.
S 58 godina želiš napokon dovršiti razvoj svoje osobnosti?
Još više smijeha.
A možda bi se čak smijao tvojoj posljednjoj rečenici:
„Usredotočenost na bavljenje istinskim sobom.”
Jer i „istinsko ja” može ponovno postati cilj koji se navodno krije negdje ispod svih pogrešnih slojeva i napokon ga treba pronaći.
Možda ispod svega uopće nema dovršenog, pravog Mirka.
Tu je muškarac koji nedjeljom očajan sjedi u automobilu i ne zna kamo bi.
Muškarac koji u utorak zadovoljno sjedi u parku.
Onaj koji vidi plavokosu ženu i gotovo se okrene.
Onaj koji nastavlja voziti.
Programer koji do noći opsjednuto radi na RadixChatu.
Djelomični umirovljenik koji više ne želi ni otvoriti Die Zeit.
Sin koji se na putu majci okrene.
I isti sin koji dan poslije popravlja vrtna vrata i usisavač te s njom razgovara o filmovima.
Možda nijedan od njih nije onaj pogrešni koji bi trebao nestati u korist nekoga boljeg.
Oni jesu.
I tek poslije jednom se može vidjeti što se mijenja samo od sebe.
To bi, usput, bila prilično sardonska poanta za aplikaciju nazvanu RadixChat – astrologija kao jezik samorefleksije:
Na kraju sve te analize katkad bi moglo jednostavno stajati:
Ne moraš od toga ništa napraviti.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
