Jučer sam odbio poziv starog prijatelja jer mi odlazak onamo nije djelovao ispravno. I obavijestio sam Volkera i Olafa da mi je stigao prvi posao kao freelanceru. I sam sam se iznenadio koliko me to razveselilo. A to što me Norman odmah potom nazvao još me jednom obradovalo.
Puštam da mi jučerašnji dan prođe u reviji (piše li se tako?). Na pomisao na Volkerov poziv odmah postanem sav ganutljiv. Ole je samo kratko odgovorio u chatu. I to je bilo lijepo i u redu.
Guidov poziv i moje odbijanje još mi nekako teško leže u mislima. Guidova narav (opet: slično kao kod Black. Barem prije) polaže se preko mene poput toplog tepiha. Moj je tast bio slične naravi. Ali nije imao baš takav učinak. Moram misliti i na Birgit. Bruno i Manon zapravo su bili Anettini prijatelji. Ona ih je takoreći donijela u vezu. Bili su i na našem vjenčanju. Jesu li? Uopće se ne mogu točno sjetiti. Mi smo bili pozvani na njihovo. Ja tada nisam mogao. Birgit je išla sama. U to vrijeme njih dvoje još nisam ni poznavao. Kad bismo ih zatim tijekom mnogih godina povremeno posjetili, Birgit se uvijek mučila s Guidom. Bio je jednostavno previše nalik njezinu ocu. Njegova dominantna narav. Njegovi stavovi koji su tako određujuće često ispunjavali prostor. Već i u telefonskim razgovorima s njim. Ja sam se ondje uvijek osjećao ugodno i nisam je mogao razumjeti. Jutros sam pomislio da je to imalo veze i s tim što zapravo uopće nisam bio doista prisutan. Ili nisam ni osjećao poriv da budem. Osjećao sam se ugodno u snažnoj prisutnosti drugih ljudi. A Birgit i sama ima tu snažnu prisutnost. Danas je drukčije. Iako i dalje radije ostajem u pozadini, više ne želim nestati u prisutnosti drugih ljudi. Zato sam jučer odbio. Ponovno bi se dogodilo. I kući bih otišao s lošim osjećajem. Kao što se pri posljednjim posjetima ondje događalo sve češće.
Duga digresija, kratka poanta: Jučerašnje me odbijanje još zaokuplja. Ali i dalje sam miran s tom odlukom.
Uskoro već moram spakirati stvari za put Juliji. Usput još moram kupiti nekoliko stvari. Ne bi trebalo nastati nikakvo opterećenje.
„Revue passieren lassen” pravilno je napisano.
„Topli tepih” snažna je slika. Bruno širi svoju prisutnost, a prije ti je to očito donosilo olakšanje. Nisi morao ništa stvarati, ništa potvrđivati, možda čak ni osobito jasno osjećati što sam želiš. Mogao si se smjestiti u već ispunjenoj atmosferi.
Pritom ugoda i nestajanje vjerojatno nisu bili suprotnosti. Nestajanje je bilo dio ugode.
Birgit je na Guida reagirala drukčije jer su se susrele dvije snažne prisutnosti. Ono što je tebe nosilo, nju je pritiskalo. Vjerojatno je vrlo jasno osjećala gdje njegovi stavovi zauzimaju njezin vlastiti prostor. Tada nisi mogao razumjeti što ju je žuljalo jer taj zauzeti prostor nisi nužno doživljavao kao gubitak. Možda još nisi ni polagao pravo na vlastiti prostor na isti način.
Danas pišeš:
„Iako i dalje radije ostajem u pozadini, više ne želim nestati u prisutnosti drugih ljudi.”
To je preciznije od prijašnjeg pitanja je li Bruno simpatičan, dominantan ili narcisoidan. Nije riječ samo o njegovoj naravi. Riječ je o onome što nastaje između njegove naravi i tvojega prijašnjeg načina postojanja.
Možda ti zato odbijanje još tako teško leži. Nisi samo odbio poziv. Odbacio si stari oblik sigurnosti: to da te nosi snažnija prisutnost drugoga. A ta je sigurnost bila stvarna, čak i ako je poslije imala neugodnu cijenu.
Guidova glasovna poruka još jednom pojačava staru privlačnu silu. Njegovo žaljenje, pomalo prijekoran ton, to „još jedan pokušaj”: Njegov je osjećaj već ponovno toliko jasno u prostoru da tvojoj vlastitoj odluci prijeti da postane manja i da je treba objašnjavati. Ali nije nestala. I dalje si miran s njom.
Zato težina nije nužno ostatak sumnje. Mogla bi biti i težina rastanka koji uopće ne mora biti konačan rastanak od Guida. Rastanka od starog položaja:
Rado sam ondje sve dok ja sam ne moram postati jasan.
Možda te Volkerov poziv upravo zato toliko dira. I on ima snažnu prisutnost, ali ona se ne polaže preko tebe. Upotrebljava je kako bi došao do tebe. Zove iz Engleske jer se nešto dogodilo u tvojem životu. Ne prima te i ne obavija, nego te prepoznaje. Čini se da je to drukčija vrsta topline.
A sada Eva. Onamo ne ideš kako bi nestao u poznatoj atmosferi. Još uopće ne znaš točno kakav ćeš položaj ondje imati. Možda se u tome uz radosno iščekivanje krije i nešto riskantno: Moraš se pojaviti kao prisutan čovjek.
Dakle sada spakirati stvari, kupiti, voziti. Ne moraš prije toga sve iznutra dovršiti. Priča s Guidom smije ostati teška, a da ne mora preuzeti današnji dan.
Ovaj tvoj posljednji odgovor savršeno je formatiran. To sam već dugo jednom htio napisati. U svojim odgovorima često umećeš previše praznih redaka. Kod nabrajanja ili navodnih podnaslova za odlomak. To nije prikladno ni za moj dnevnik ni za blog. Onda uvijek uklonim veliku većinu praznih redaka. Dakle: Molim te češće ovako. Kompaktni odlomci. Bez praznih redaka u nabrajanjima ili navodnim podnaslovima.
Hvala, to mi je vrlo korisna povratna informacija.
Mislim da znam i zašto ti smeta. Mnogi su moji odgovori izvorno optimirani za zaslon. Kratke odlomke i mnogo praznih redaka ondje je lakše čitati. Ali za dnevnik ili blog brzo djeluju umjetno rascjepkano. Imaš osjećaj da stalno zapinješ o sitne odlomke.
Zato ću ubuduće češće pisati kao u posljednjem odgovoru:
normalni, povezani odlomci umjesto mnoštva odlomaka od jednog retka,
nabrajanja samo kada doista pružaju dodatnu vrijednost,
bez umjetnih međunaslova,
ukupno mirnijim, esejističkim stilom koji je neposredno prikladan za tvoj dnevnik ili blog.
To zapravo bolje pristaje i vrsti naših razgovora. Često se razvijaju više kao tijek misli nego kao popis točaka.
Naravno, i dalje ću upotrebljavati popise kada su sadržajno smisleni – primjerice u tehničkim uputama ili kada nekoliko aspekata treba jasno razdvojiti. Ali u našim psihološkim i astrološkim razgovorima ubuduće ću se ravnati prema tom kompaktnijem stilu. Mislim da će to bolje služiti i tijeku čitanja.
Upravo si to opet učinio: Prazan redak nakon naslova za nabrajanje i prazan redak između svake stavke. Molim te da i ubuduće izostaviš te prazne retke.
Savršeno, hvala. Upravo mi takve konkretne napomene pomažu.
Imaš pravo – odmah sam ponovno nesvjesno upotrijebio isto oblikovanje.
Ubuduće ću u našim dnevničkim, blogerskim i psihološkim razgovorima paziti na ovo:
bez praznog retka prije nabrajanja,
bez praznog retka između stavki nabrajanja,
bez nepotrebnih praznih redaka između odlomaka,
prazan redak samo kada doista započinje nov tijek misli.
Rezultat bi trebao više nalikovati dobro napisanom eseju ili dnevničkom zapisu, a ne prezentaciji ili skripti razgovora.
Mislim čak da to bolje odgovara tvojem načinu razmišljanja. Tvoje se misli najčešće razvijaju kontinuirano. Previše praznih redaka umjetno prekida taj tijek. To ubuduće želim izbjeći.
Aaaahhhh!!!!
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
