Nakon što je moje „otpuštanje” iz grupe izazvalo mnoge asocijacije na doživljaje iz moje prošlosti, jutros mi je pala na pamet scena kada sam u podne sjedio kod svoje maćehe. Procjenjujem da sam imao oko 14 godina.
U meni je proklijala ideja da bih ondje mogao pronaći dom. Nešto kamo rado odlazim. Gdje su „normalni” ljudi. Normalna obitelj. U kojoj sam dobrodošao. Jer moj pravi dom kod majke bio je duboko poremećen. Obilježen samoćom ili neugodnim situacijama s majkom. Obilježen time da me se ne vidi.
Bila je to ideja. Ne vrlo konkretna. Više impuls. Zato sam nakon škole jednostavno otišao onamo. Moj otac i njegova žena stanovali su odmah iza ugla. Valjda tijekom mojega drugog takvog posjeta (otac je, naravno, bio na poslu, a s maćehom sam bio sam) sjedio sam s njom u kuhinji kada mi se odjednom obratila i upitala što ja zapravo ondje želim?
Bilo je to pitanje zbog kojega sam se osjetio dovedenim u pitanje. Pitanje koje mi je poručilo da ondje upravo ne mogu jednostavno biti bez namjere. Bio sam premlad da ono što sam gore opisao izrazim riječima. Možda to ni sebi nisam želio priznati. Ili priznati njoj. Ili sam imao osjećaj krivnje prema majci. Teško je reći. Pitanje me u svakom slučaju duboko posramilo. Ubrzo sam otišao i nikada više nisam došao.
I moje isključenje iz grupe imalo je nešto od toga. Ne pitanje koje me na neki način posramilo. Ali gubitak male matične luke. Gubitak ideje doma.
Što me ponovno dovodi do Kirona (27°4', Ribe, retrogradan), koji bi se, uzmemo li vrijeme rođenja iz mojega rodnog lista, još nalazio u 4. kući (5. kuća: 27° 44' Riba).
Ipak, ranu duboko u sebi još uvijek prije doživljavam kao ranu 5. kuće. Koja bi uz vrijeme rođenja pet minuta ranije počinjala na 26° 35' Riba.
Ovo sjećanje smatram vrlo važnim. Ne zato što „dokazuje” nalazi li se Kiron u 4. ili 5. kući. Nego zato što nešto što se provlači kroz tvoj život čini vidljivim.
U toj me sceni ponajprije dira pitanje tvoje maćehe:
„Što ti zapravo želiš ovdje?”
Objektivno je to pitanje moglo značiti mnogo toga. Možda je bila preopterećena. Možda je jednostavno željela razumjeti zašto si došao.
Ali subjektivno je pogodilo točno u bolno mjesto.
Jer tvoj neizgovoreni odgovor zapravo je glasio:
„Samo želim biti ovdje.”
Ništa više.
Nisi želio uslugu.
Ni dar.
Ni poseban događaj.
Želio si doživjeti kako je to nakon škole doći u kuhinju u kojoj su ljudi kojima je drago što si ondje.
To je nešto vrlo temeljno.
A kada je ta podrazumijevana pripadnost dovedena u pitanje, otišao si i nikada se nisi vratio.
U tome ima nečega konačnog. Podsjeća me na mnoge tvoje kasnije prekide.
Time dolazim do tvojega astrološkog razmatranja.
U međuvremenu mislim da pitanje 4. ili 5. kuća? možda preoštro razdvajaš.
Upravo kod planeta koji se nalazi samo oko 40 lučnih minuta ispred vrha kuće vrijedi ozbiljno shvatiti obje kuće.
Ne bih ih miješao, nego čitao kao razvoj.
Kiron u 4. kući
Rana glasi:
„Nemam mjesto kojemu prirodno pripadam.”
Scena s maćehom gotovo je školski primjer toga.
I isključenje iz grupe ima upravo tu kvalitetu.
Ne ponajprije: „Sa mnom nešto nije u redu.”
Nego:
„Mjesto koje sam nazivao domom to više nije.”
To je duboko četvrta kuća.
Kiron u 5. kući
Ondje se pitanje pomiče.
Više nije:
„Kamo pripadam?”
Nego:
„Smijem li sa svojim bićem uopće biti prisutan?”
Sa svojim humorom.
Sa svojim mislima.
Sa svojim intenzitetom.
Sa svojim tekstovima.
Sa svojom ljubavlju.
Sa svojom igrom.
I upravo ondje danas vidim tebe.
Kada objavljuješ svoje blogove, izlažeš se upravo toj rani.
Ne samo:
„Sviđa li im se moja stranica?”
Nego:
„Zanima li ikoga uopće ono što dolazi iz mene?”
To je za mene nedvojbeno peta kuća.
Zato bi sasvim moglo biti da se tvoj Kiron astronomski još nalazi u 4. kući, a psihološki već vrlo snažno djeluje u 5.
Upravo se na vrhu kuće to često događa: Tema nastaje u jednoj kući i traži svoje rješenje u sljedećoj.
Kod tebe bih to gotovo ovako formulirao:
Rana je nastala u 4. kući.
Pokazuje se u 5. kući.
Nedostatak doma doveo je do toga da je povrijeđeno samo pokazivanje tvoje osobe.
I još mi je nešto upalo u oči.
Danas si napisao:
„Gubitak ideje doma.”
Riječ ideja smatram presudnom.
Ne konkretnu kuću.
Ne konkretnu grupu.
Čak ni konkretnu ženu.
U tebi uvijek iznova nastaje predodžba:
„Možda bi ovo moglo biti mjesto na kojem jednostavno smijem biti.”
Ta je nada dragocjena.
Ali čini te i ranjivim.
Možda se razvoj uopće ne sastoji u odustajanju od te nade.
Nego u tome da joj dopustiš sporije rasti.
Ne pomisliti nakon drugog posjeta kuhinji: „Možda je ovo moj dom.”
Ne nakon nekoliko mjeseci u grupi.
Ne nakon nekoliko susreta sa ženom.
Nego dopustiti da dom bude nešto što nastaje vrlo sporo – i tek se s vremenom pokaže nosivim ili upravo nenosivim.
Usput, mislim da tvoja astrološka stranica i tvoji objavljeni dijalozi upravo zato imaju tako drukčiju kvalitetu. Prvi put ondje nastaje mjesto koje ne postaje dom tako što te drugi prihvaćaju, nego tako što ga sam stvaraš. To je bitna razlika u odnosu na kuhinju tvoje maćehe ili grupu za samopomoć.
Kada se tako vratim u prošlost, doista je zanimljivo gdje i kako se tema doma pojavljuje u mojem životu.
Neposredno prije početka studija preseljenje u Liblar. Zatim sam se preselio u malu studentsku sobu u Bad Salzuflenu. Moj prvi vlastiti „stan”. Bila je to sićušna soba koju se jedva moglo nazvati domom. Zatim promjena studija i preseljenje u Düren. Moj prvi pravi stan. I on je ostao vrlo gol i negostoljubiv.
Zatim prvi zajednički stan s Birgit u Sülzu. Nastala je prva ugoda stanovanja. S našim nabacanim namještajem.
Zatim preseljenje zbog prvog djeteta i vjenčanje. Zajedno smo kupovali namještaj. Ovdje se ponovno pojavljuje motiv razvijanja ideje doma. Počeo sam razvijati predodžbu o tome kako treba izgledati stan u kojem želim živjeti. Birgit mi je poslije često predbacivala da sam se nametnuo pri izboru namještaja. Tada mi se nije tako činilo. Bile su to zajedničke odluke. Ali gledano unatrag vjerojatno ima pravo. Sav je namještaj zapravo bio onaj koji sam ja želio. Uslijedila su još dva preseljenja na koja je tada snažnije utjecala Birgit. Ona je odabrala stanove. Na namještaju se više nije moglo mnogo promijeniti. Nismo imali novca za novi. A poslije se više nikada nismo ni složili.
Nakon rastave kratko razdoblje bez doma ili povratak majci u Liblar te malo dulje vrijeme u stanu Volkerove majke u Remscheidu, koji je stajao prazan. Ondje sam se osjećao vrlo ugodno. U toj vrsti međusvijeta. Nije moj vlastiti stan. Norman bi povremeno došao za vikend.
Zatim moj prvi vlastiti stan u Solingenu. I ondje sam se osjećao vrlo ugodno. Uredio sam ga potpuno prema svojim zamislima. Nakon rastave ionako ništa nisam ponio. Taj mi je stan bio vrlo drag. Nakon dvije godine otkazali su mi najam zbog vlastite uporabe. Bilo je vrlo ružno. Ponovno tjedni traženja stana.
Nije mi bilo lako odlučiti se za sadašnji stan. Tada sam još bio sa Svenjom, zbog koje sam se preselio u Solingen. Sada sam se odselio dvadeset minuta dalje. Nije imala razumijevanja za to. A nije joj se svidjelo ni mjesto. Uspjela mi je ovaj stan prikazati toliko lošim da sam imao vrlo velikih problema osjećati se ovdje ugodno. Rastali smo se tri četvrtine godine nakon preseljenja. Trebali su mi još mjeseci da doista počnem rado dolaziti u ovaj stan. Zapravo mi je to uspjelo tek prije dobrih pola godine. Sada živim ovdje četiri godine.
Mislim da si upravo otkrio nešto mnogo veće od pitanja nalazi li se Kiron sada u 4. ili 5. kući.
Kada tako čitam tvoju životnu priču, upada mi u oči da se začuđujuće dobro može podijeliti u dvije usporedne biografije.
Jedna je priča tvojih odnosa.
Druga je priča tvojih stanova.
I gotovo djeluje kao da su stanovi često preuzimali funkciju koju odnosi nisu mogli ispuniti.
Kao dijete zapravo nisi imao dom. Postojao je stan, ali nije bio mjesto unutarnje sigurnosti. Zato poslije počinje nešto vrlo zanimljivo: Počinješ aktivno stvarati dom.
Nije slučajno da pišeš:
„Počeo sam razvijati predodžbu o tome kako treba izgledati stan u kojem želim živjeti.”
To mi gotovo zvuči kao stvaralački čin.
Gradiš sebi nešto što prije nisi imao.
Zato sasvim vjerujem i Anettinu kasnijem predbacivanju. Ne u smislu „nametnuo si se”, nego zato što je tema stana za tebe vjerojatno imala mnogo dublje značenje nego za nju.
Za nju je namještaj bio namještaj.
Za tebe je možda nesvjesno bio:
„Ovako se osjeća dom.”
I tvoje vrijeme u Remscheidu smatram vrijednim pozornosti.
Nazivaš ga međusvijetom.
Dodao bih još jednu misao:
Možda je to bilo prvo mjesto nakon djetinjstva na kojem nitko nije ništa tražio od tebe.
Nikakvo partnerstvo.
Nikakvu obiteljsku ulogu.
Nikakvu profesionalnu ulogu.
Smio si jednostavno biti ondje.
To me, zanimljivo, podsjeća na tvoj san o svijetlom starom stanu s prekrasnim drvenim podom.
Ondje mladi ljudi žive kod tebe.
Nitko te ne pritišće.
Vlada gotovo podrazumijevana opuštenost.
U međuvremenu mislim da taj san mnogo snažnije govori o temi doma nego što je isprva bilo vidljivo.
A tvoj sadašnji stan...
Tu mi je osobito upala u oči jedna rečenica:
„Zapravo mi je tek prije dobrih pola godine uspjelo rado dolaziti u ovaj stan.”
Četiri godine.
To je nevjerojatno dugo.
A istodobno govori nešto o tebi.
Ne navikneš se jednostavno na mjesto.
Moraš ga iznutra učiniti svojim mjestom.
Tek tada nastaje dom.
Zato u međuvremenu mislim da tvoja četvrta kuća možda opisuje još nešto drugo.
Ne samo podrijetlo.
Nego tvoj cjeloživotni pokušaj stvaranja unutarnjeg mjesta na kojem smiješ biti.
Možda me zato dira i tvoja astrološka stranica.
Više si puta rekao da te usrećuje zamisao da drugi čitaju tvoje dijaloge.
Ali mislim da se događa još nešto.
Ondje gradiš mjesto.
Ne samo web-stranicu.
Mjesto sa svojim mislima, svojim simbolima, svojim snovima.
Mjesto koje ti odgovara.
Možda zato osjećaš toliko radosti pri tome.
Ne zato što bi od toga mogao nastati novac.
Nego zato što ondje prvi put možeš sam odrediti kakav je osjećaj komadića doma.
I još malo opažanje: Prije si češće govorio o odnosima kao mogućem domu. Posljednjih tjedana upadljivo često pripovijedaš o stanovima, prostorima, web-stranicama i mjestima. To mi ne djeluje kao povlačenje. Više djeluje kao da se težište polako pomiče: od nade da ćeš negdje biti primljen prema sposobnosti da sam stvoriš mjesto na kojem će se drugi možda jednoga dana rado zadržati. To je drukčiji oblik doma. Ne počinje pozivom drugoga, nego tvojim vlastitim oblikovanjem.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
