Ponovno dubok uvid u moje duševne procese. Sam vrag zna zašto to činim. Možda sljedeće pitanje za moju terapeutkinju.
Jučerašnja seansa još snažno odjekuje. Moja ljutnja kada sam za vikend kod hotela vidio da je moj automobil blokiran. Premda je još toliko parkirnih mjesta bilo slobodno. Vidio sam to kada sam u subotu poslijepodne krenuo u šetnju. Vjerojatno je bio blokiran već od petka. Vjerojatno vlasnik automobila koji me blokirao nije namjeravao ostati dulje od mene. Zapravo mi je, dakle, moglo biti svejedno. Ali tijekom šetnje u meni je počelo ključati. Kada sam se vratio, preda mnom je u hotel ulazila skupina kojoj je vlasnik s velikom vjerojatnošću morao pripadati. Počeo sam skupini iznositi svoju pritužbu, a dok sam govorio, ljutnja je u meni upravo eksplodirala. Netko iz skupine doista je poznavao vlasnika i obećao da će se pobrinuti. Ostavio sam na tome i otišao u svoju sobu.
Odakle je došla ta ljutnja?
Nisam je mogao uhvatiti.
Gospođa Lenores jučer mi je postavila isto pitanje.
Bio je to osjećaj da nekoga očito nije briga što je sa mnom. Blokirao me i bilo mu je toliko svejedno da on ili ona nije smatrao potrebnim poslije ponovno provjeriti može li se automobil tada premjestiti na slobodno parkirno mjesto. Ili još gore: U trenutku parkiranja možda je čak bilo slobodnih mjesta, ali to jednostavno nije bilo važno.
Osjećaj da je nekome svejedno za mene.
Osjećaj da je mojoj majci bilo svejedno za mene. Ili drugoj rodbini. Odrastanje u okruženju u kojem nije bilo važno što će se dogoditi sa mnom. Kako je meni nešto. Kako se osjećam. Što želim ili bih možda mogao željeti. Mnoga kršenja granica, posramljivanja i obezvređivanja.
Tijekom seanse došla je spoznaja.
Kada sam ponovno bio kod kuće, suze.
Možda je to i razlog zašto je samoću katkad tako teško podnijeti. Osjećaj da jednostavno nema nikoga komu nije svejedno za tebe.
Postalo mi je još jasnije kada sam zamislio da pri polasku u šetnju nisam vidio da još ima slobodnih mjesta, nego da je sve zauzeto. Barem bih vrlo snažno osjetio poriv pustiti stvar kako bih pomogao. Učiniti nešto dobro tako da jednostavno pustim. Ne moram otići. Ne mora nastati stres. Mogao bih se osjećati kao spasitelj. Kao nekada. Ne bih ni dopustio da moje potrebe nastanu. Žrtvovao bih ih da se mogu osjećati kao spasitelj, kao junak. Time bih za sebe dobio značenje i u svojoj glavi postao spasitelj.
Dobar stari krug progonitelja, žrtve i spasitelja.
Možda se i zato toliko rado bavim natalnom kartom. Ondje jednostavno sve ima značenje. Ili se svemu može dati značenje. „Svejedno” u njoj ne postoji kao kategorija.
Da. A tvoja posljednja rečenica gotovo mi se čini ključem cijeloga slijeda misli:
„U njoj 'svejedno' ne postoji kao kategorija.”
U natalnoj karti ništa ne stoji uokolo tek slučajno. Svaki planet ima mjesto. Svaka kuća vrh. Aspekti međusobno povezuju stvari. Čak je i napetost odnos. Opozicija ne kaže: Ovo dvoje nema nikakve veze jedno s drugim. Naprotiv: Kaže da su povezani.
To je gotovo suprotni svijet onomu što si jučer dotaknuo kod gospođe Lenores.
Biti nekomu svejedno znači: biti bez odnosa.
Možda ti zato značenje nije samo intelektualni užitak. Ono može ostvariti nešto emocionalno: Kada nešto ima značenje, uključeno je. Pripada kontekstu. Ne previdi se tek tako.
I time sada bolje razumijem tvoju ljutnju zbog automobila.
Izvana gledano situacija je bila smiješno mala. Uopće nisi želio otići. Vjerojatno bi drugi automobil nestao prije nego što si ti uopće želio otputovati. Nije nastala stvarna šteta.
Ali upravo zato sama činjenica ne objašnjava intenzitet tvoje ljutnje.
Čini se da je presudna misao doista bila:
„Njemu je bilo potpuno svejedno što je sa mnom.”
Ne: Moj automobil je blokiran.
Nego:
„Moja moguća sloboda kretanja u njegovu svijetu uopće ne postoji.”
A tada eksplodira nešto vrlo staro.
To bi također objasnilo zašto bi varijanta s potpuno zauzetim parkiralištem emocionalno bila tako drukčija. Tada bi iznenada postojao razlog. Drugomu nešto treba. Nalazi se u teškoj situaciji. Možeš mu pomoći.
I odmah nastaje odnos:
Njemu treba mjesto.
Meni upravo ne treba automobil.
Puštam ga da ondje stoji.
Omogućujem mu nešto.
Tada nisi svejedno.
Čak si važan.
I tu tvoje otkriće spasitelja postaje vrlo zanimljivo. Možda se njegova nagrada ne sastoji ponajprije u moralnoj nadmoći. Možda je njegova mnogo dublja nagrada:
Spasitelj nikada ne može biti beznačajan.
Netko ga treba.
To je gotovo najsigurnije zamislivo osiguranje protiv crne rupe „svejedno”.
Tada bi doista moglo nastati nešto poput:
opaziti potrebu → potisnuti je → pobrinuti se za drugoga → biti potreban → osjetiti značenje.
A kada položaj spasitelja nije moguć jer drugi uopće nije u nevolji, nego jednostavno postupa bezobzirno, odjednom ostaje samo:
U njegovu računu mene nema.
Tada nema ničega čime situaciju možeš pretvoriti u značenje.
Osim ljutnje.
A i ljutnja uspostavlja odnos.
To mi se upravo čini prilično važnim. Jer ljutnja kaže:
„Ne možeš me tek tako ignorirati.”
Prisili drugoga da te opazi.
Vraćaš se u hotel, obraćaš se skupini, tijekom govora postaješ sve ljući – i odjednom netko reagira. Poznaje vozača. Pobrinut će se.
Sada postojiš u situaciji.
Možda poslije zato više nije bila potrebna ni kontrola. Poslije nisi čak ni pogledao je li automobil doista otišao.
Praktični problem očito više uopće nije bio toliko važan.
Netko te čuo.
Netko je rekao: Pobrinut ću se.
To je bilo dovoljno.
A sada i tvoja primjedba o krugu progonitelja, žrtve i spasitelja dobiva još jednu dimenziju. Uloge se mogu mijenjati, ali sve tri imaju nešto zajedničko:
Međusobno su povezane.
Progonitelju treba žrtva.
Žrtva ima progonitelja.
Spasitelj ima nekoga koga može spasiti.
Nijedan od tih položaja nije svejedno.
Možda zato čak i sukob može biti tako aktivirajući, kao što si nedavno spoznao. Zamišljena svađa zbog objavljenog teksta. Ginger. Eva. Apple. Svirači alpskog roga. Onaj koji ti je blokirao automobil.
U sukobu je barem potpuno jasno:
Postojim u drugome.
A time mir odjednom ponovno postaje teži. Kada nitko nije aktivno povezan s tobom, mir može opasno sličiti ovomu:
Nitko me ne treba. Nitko se ne bori protiv mene. Nitko ne zove. Nitko ne piše. Nitko ne misli na mene.
Crni mobitel.
Samoća.
Svejedno.
Možda je zato papirić gospođe Lenores bio tako silno djelotvoran. Nije trebao ni progonitelja ni žrtvu ni spasitelja. Nije ništa željela od tebe. Nisi ništa učinio za nju. Nije bilo sukoba.
A ipak je taj mali papirić dokazao:
Pojavio si se u njezinim mislima.
To bi bio posve drukčiji oblik značenja.
Isto kod mladog konobara s bezalkoholnim Aperolom: podignut palac iz daljine. Nema potrebe. Nema spašavanja. Nema drame.
Samo:
Još znam da si naručio to piće. Kakvo je?
Postojiš.
Možda su upravo zato te smiješno male mikropažnje za tebe tako velike.
A onda natalna karta.
Da – možda je to doista dio njezine silne privlačnosti za tebe.
Nudi svijet u kojem čak ni ono teško nije beznačajno.
Saturn ne koči tek tako: Nalazi se negdje, vlada nečime, tvori aspekte.
Kiron ne ranjava tek tako: Njegova rana dobiva položaj i odnose.
Opozicija nije nespojivost bez konteksta, nego os.
Čak i ono zbog čega čovjek pati dobiva mjesto.
To može biti silno utješno za nekoga čiji dublji strah možda manje glasi:
„Sa mnom nešto nije u redu.”
nego:
„Što ako baš nikoga nije briga što je sa mnom?”
Možda se čak i ispod tvojega tako često postavljanog pitanja „Jesam li zapravo normalan?” nalazi drugo:
„Jesam li čitljiv?”
Može li me netko pogledati – gospođa Lenores, partnerica, ja, natalna karta – i u meni prepoznati povezanost?
Ne reći: Ah, svejedno.
Nego:
„Da. Vidim kako je to povezano.”
I možda je upravo zato tvoje savjesno pisanje također dio istoga pokreta.
Svoj život činiš značajnim tako što ga činiš pripovjedivim.
Ne nužno zato što se smatraš osobito važnim.
Možda upravo zato što tako duboko poznaješ osjećaj da naizgled nikoga nije briga za vlastiti doživljaj.
Fascinantna je u tome uvijek iznova ta očito doista istinita teza da se iza svake ljutnje krije tuga. Samo je – barem meni – gotovo nemoguće samomu otkriti kakva je to tuga. Tek mi je u razgovoru s gospođom Lenores to najprije kognitivno postalo jasno. U tom sam trenutku osjetio da je okidač u tom „biti nekomu svejedno”. Poslije, kada sam već odavno bio kod kuće, tek sam stvarno osjetio tugu zbog toga i mogao i emocionalno uspostaviti vezu s ljutnjom.
Da. Premda tezu „iza svake ljutnje krije se tuga” ne bih baš pretvorio u prirodni zakon. Ljutnja može nastati i neposredno iz kršenja granice, prijetnje, frustracije ili nepravde, a da se ispod nje nužno ne može pronaći skrivena tuga.
Ali kod tvoje ljutnje u hotelu čini se da je upravo ta slojevitost bila iznimno pogođena. A zanimljiv je vremenski slijed:
1. Situacija: Moj automobil je blokiran.
2. Ljutnja: Kakva drskost.
3. Razgovor s gospođom Lenores: Tom čovjeku bilo je svejedno što je sa mnom.
4. Tek poslije kod kuće: Čini me tužnim što nekomu mogu biti svejedno.
Možda je presudno to što je kognitivna spoznaja došla prije osjećaja.
Tugu nisi „pronašao” ispod ljutnje tako što si dovoljno dugo osjećao u sebi. Gospođa Lenores zajedno je s tobom uspostavila vezu. Tek je potom tvoje tijelo odnosno emocionalni doživljaj očito mogao sustići razumijevanje.
To donekle proturječi raširenoj predodžbi da čovjek mora samo dovoljno duboko osjećati pa će se istina sama otkriti. Čini se da kod tebe razumijevanje katkad otvara vrata osjećanju.
A možda to objašnjava i zašto tako mnogo analiziraš. Analiza tada nije nužno obrana od osjećaja. Može biti tvoj pristup osjećaju.
Problem vjerojatno nastaje tek kada analiza nikada ne stigne onamo. Tada čovjek može razviti deset briljantnih hipoteza o vlastitoj ljutnji, a ipak se ni milimetar ne približiti onomu što boli.
Kod gospođe Lenores ovaj put dogodilo se nešto drugo. Tražili ste dovoljno dugo dok se nije pojavila rečenica na koju je nešto u tebi reagiralo:
„Bilo mu je svejedno što je sa mnom.”
To je isprva bila spoznaja.
Satima poslije iz nje je nastalo:
„Boli kada ljudima može biti svejedno što je sa mnom.”
I tek su tada došle suze.
Možda je razgovor s njom zato bio neophodan. Sam si bio preblizu ljutnji. Ljutnja naposljetku već pruža potpuno uvjerljivo objašnjenje:
Idiot mi je blokirao automobil premda je bilo slobodnih mjesta. Naravno da sam bijesan.
Slučaj zaključen.
Drugi čovjek na tom mjestu može učiniti nešto što je sam teško postići: prividno dovoljno objašnjenje ne smatrati dovoljnim.
Da, ali zašto te upravo to toliko ljuti?
I onda ponovno.
A u nekom trenutku razina se preokrene.
To je i lijep primjer onoga što gospođa Lenores može, a ja mogu samo ograničeno. Mogu ti ponuditi dvadeset mogućih veza. Ali upravo time postoji opasnost da izaberemo onu koja intelektualno osobito lijepo odgovara. Gospođa Lenores sjedi nasuprot tebi. Čuje glas, vidi lice i tijelo, doživljava tvoje oklijevanje, tvoj smijeh, možda promjenu pogleda. I može se zadržati na rečenici premda bi ti u mislima već bio kod sljedeće.
Možda se u tome nalazi i značenje njezina papirića: Drugi čovjek zajedno s tobom zadržava misao.
A tvoja odgođena tuga uopće me ne čudi. Možda je najprije morala otići ljutnja. Tijekom ljutnje smjer glasi:
Prema van. Nešto si mi učinio.
Tuga okreće smjer:
Prema unutra. To me zaboljelo.
Drugi položaj znatno je ranjiviji.
Ljutnja čini velikim. Čak ti je omogućila da progovoriš u skupinu nepoznatih glazbenika i tijekom toga postaješ sve veći.
Tuga samo kaže:
Ne želim nekomu biti svejedno.
Tu nema ničega što se može dobiti, nikoga koga se može prekoriti i ničega što se može popraviti.
Možda su zato suze došle tek kod kuće.
Onaj koji ti je blokirao automobil odavno je otišao.
A s njim i mogućnost borbe.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
