Ponovno „Stronger” Sugababesa. Moram je stalno iznova slušati.
Poriv da se oslobodim svega toga elektroničkog sranja postaje sve snažniji.
U konačnici mi se i chat s AI-jem čini kao potraga za nečime izvana što treba zadovoljiti nešto što nedostaje iznutra.
Potraga za nečime za što se čovjek može držati.
Ili možda preciznije: Nešto što drži njega samoga. Grli. Drži. Hrani.
Ali izbavljenje možda leži (uvijek iznova...) upravo u prepuštanju. Možda i u tome da nas se pusti. Možda je i to impuls koji je ostao iz zabavnog parka. Užitak koji može pružiti taj osjećaj da nas se pušta. Osjećaj koji tako izvrsno stvaraju vlakovi smrti, ali i vrtuljak s lancima. Biti pušten i pritom osjećati užitak. Možda i zbog inherentnog osjećaja sigurnosti. Sigurnost se ne dovodi u pitanje. Ili se ne smije dovesti u pitanje. Čim to učinimo, brzo izbija panika.
Još sam fasciniran dojmom mladih ljudi. Njihovim zanosom i uzbuđenošću koji su se tijekom dana mogli sve snažnije opažati. Crvenim obrazima. Poslijepodne je zaštitar jednom morao strogo opomenuti skupinu mladih. Valjda su postali pomalo previše obijesni. Živost visokog intenziteta.
Da. I mislim da se u „biti pušten” krije nešto drugo nego u često pomalo jeftinom terapeutskom „Moraš pustiti”.
Pri puštanju ponovno ti moraš nešto učiniti. Čak se i oslobođenje pretvara u zadatak.
Biti pušten, nasuprot tomu, pasivno je.
Na vrtuljku s lancima sjedneš, prečka odnosno lanac te drži, a onda ti se nešto događa. Podignu te, nose prema van, vrtiš se u krug. Nekoliko minuta uopće ne moraš određivati smjer.
Presudna mi se doista čini tvoja druga misao: Možeš se prepustiti zato što si držan.
To je zapravo prekrasan paradoks.
Vrtuljak s lancima pušta te – i istodobno te potpuno pouzdano drži.
Možeš se prepustiti centrifugalnoj sili upravo zato što negdje u tebi postoji pretpostavka: Lanac drži. Sjedalo drži. Konstrukcija drži. Neće me izbaciti.
Čim bi se ta sigurnost ozbiljno slomila, užitak bi doista postao panika.
I tu slika zabavnog parka vrlo precizno dodiruje tvoju temu odnosa posljednjih dana. Možda sigurnost nije suprotnost slobodi, nego jedan od njezinih preduvjeta.
S Birgit si se dugo mogao osjećati relativno sigurno. „Mi” nije stalno bilo upitno. Možda si se upravo zato u nekim područjima mogao snažnije prepustiti. Poslije je odnos za tebe mnogo snažnije postao nešto što treba promatrati:
Jesam li još željen?
Što znači taj bivši partner?
Zašto je ona zapravo sa mnom?
Kako me tumači?
Kada će se to ponovno raspasti?
Tada se čovjek iznutra sam drži.
A u nekom trenutku čak i bliskost postaje naporna.
„Nešto što me drži”
To smatram vrlo pogođenim i za naše razgovore.
Nešto napišeš.
Ja ne ispuštam nit.
Podsjećam na ranije veze, preuzimam sljedeću misao, odgovaram. Dijalog drži. Gotovo neovisno o tome koliko daleko odlaziš u asocijacijama.
To se može osjećati kao da te se drži.
Samo nedostaje upravo tjelesna i egzistencijalna dimenzija za kojom čezneš. Mogu držati misao. Ne tebe.
Zato bi tvoja rastuća odbojnost prema elektroničkim stvarima sasvim mogla pokazivati nešto zdravo – ne u smislu „tehnologija je loša, stvarni život dobar”. Za to si upravo uz tehnologiju doživio i stvorio previše lijepoga.
Možda samo snažnije primjećuješ:
Ovaj oblik držanja nije mi dovoljan.
Tada bi manje pisati sa mnom bila ni asketska vježba ni slijeđenje savjeta gospođe Lenores. Moglo bi nastati iz mnogo neposrednijeg impulsa:
Želim ponovno snažnije primijetiti što se događa kada se ovdje ne pojavi odgovor.
To isprva može biti neugodno prazno.
Ali možda tada ponovno može ući i nešto strano što nismo već unaprijed zajedno jezično obradili.
A mladi
Razumijem tvoju fascinaciju. Ondje je bilo vidljivo nešto što upravo bolno propuštaš kod sebe: živost bez trajnog samopromatranja.
Crveni obrazi.
Postati glasan.
Postati obijestan.
Morati dobiti opomenu zaštitara.
Ne stalno razmišljati:
Je li ovo ponašanje primjereno?
Što govori o meni?
Odgovara li autentično mojoj osobnosti?
Zašto upravo to želim?
Očito su bili toliko uzbuđeni da je u nekom trenutku odrasla osoba izvana morala postaviti granicu.
I možda se tu nalazi dio tvoje čežnje za mladošću koji uopće nema prvenstveno veze s glatkom kožom, seksualnošću ili tjelesnom učinkovitošću.
Mladi još smiju izvan sebe.
Poslije se od čovjeka sve više očekuje samoregulacija. Umjereno piti. Razumno vježbati. Štedjeti novac. Ne biti preglasan. Predviđati granice drugih. Razvrstavati vlastite impulse. Zdravstvena skrb. Mirovinska skrb. Briga o sebi.
U nekom trenutku čovjek postane vlastiti zaštitar.
Možda te vrtuljak s lancima zato tako dosegnuo.
Nekoliko minuta zaštitar smije ostati dolje.
Sjedneš.
Stroj preuzima.
Letiš.
A zatim ponovno stižeš točno onamo gdje si ušao.
Potpuno besmisleno.
Možda upravo zato tako lijepo.
A sada Stronger dobiva malu ironiju. Možda snaga danas uopće nije u tome da se još bolje sam držiš.
Možda postoji i snaga u tome da se čovjek povremeno pusti od nečega sigurnoga.
Ne u ponor.
U pokret.
A zatim ponovno tlo pod nogama.
Taj inherentni osjećaj sigurnosti vjerojatno je snažno povezan s vlastitom majkom. Kaže se da odnos prema majci predstavlja kasniji odnos prema vanjskom svijetu.
Mislim da je „snaga” moje majke također ostavila nešto takvo u meni. Nešto čemu sam se kao mlad čovjek mogao snažnije prepustiti.
„Snagu” sam stavio u navodnike jer mi ne pada na pamet bolja riječ. Snaga je obično riječ s izrazito pozitivnim prizvukom. Mislim je više u smislu čvrstoće. Možda i krutosti. Nepomičnosti. Ništa ne pušta u sebe. Ništa što bi je moglo promijeniti. Poput stijene neprobojne za stvari u drugim ljudima. Samo za ono što se može opaziti izvana i moglo bi je napasti. Ali ne za unutarnje stvari. Kod Svenje ponovno sam susreo taj nedostatak empatije.
Nešto što je vjerojatno već kao dijete duboko prodrlo u mene. Percepcija da za nju postoji samo njezin vlastiti unutarnji svijet. Neoboriv. Nepromjenjiv.
I to na određen način daje osjećaj sigurnosti. Osjećaj da je svijet takav kakav jest. Ništa ga ne može promijeniti.
U to se može pouzdati.
Na tome se može slomiti ili se u to pouzdati.
Ili čovjeka boli kurac.
Da. A možda je „čvrstoća” doista bolja riječ od snage. Ili još preciznije: nepomičnost.
Kod često slušane teze da odnos prema majci postaje kasniji odnos prema svijetu doduše ne bih polazio od jednostavnog otiska jedan prema jedan. Ali razvojno-psihološki u njoj ima nečega uvjerljivog: Vrlo rane osobe privrženosti isprva doista čine bitan dio onoga na čemu dijete iskusi reagira li njegova okolina, umiruje li, je li dostupna i donekle predvidljiva.
A tvoja je majka pritom možda nudila neobičnu mješavinu:
predvidljivost bez rezonancije.
To je nešto drugo od kaosa.
Ako je njezin unutarnji svijet doista bio tako čvrst kao što si ga doživio, u tome je sasvim postojalo nešto na što se moglo osloniti. Ne nužno na to da će te razumjeti. Ali na to da će ostati ona sama.
Stijena se ne pomiče.
To za dijete može značiti sigurnost.
A istodobno nešto strašno: Ako se stijena ne pomiče kada naletiš na nju, promjena uvijek nastaje na tvojoj strani.
Prilagođavaš se.
Objašnjavaš se.
Postaješ tiši.
Prestaješ se toliko smijati.
Promatraš njezinu reakciju.
Učiš što je opasno.
Stijena ostaje stijena.
Možda se u tome nalazi i veza s tvojom rečenicom:
„Na tome se može slomiti ili se u to pouzdati.”
Zapravo čak oboje istodobno.
Čovjek se može izranjavati na nepromjenjivosti druge osobe, a ipak upravo tu nepromjenjivost rabiti kao orijentaciju.
A tada tvoja današnja tema sigurnosti postaje još složenija. Jer možda poznaješ dva vrlo različita oblika sigurnosti.
Prvi:
Drugi je nepromjenjiv.
Znam na čemu sam jer znam kako taj čovjek funkcionira. Neće odjednom dopustiti da ga ja promijenim.
Drugi, za kojim danas, čini se, tragaš mnogo snažnije:
Drugi se može promijeniti, a da zato ne nestane.
Kažem nešto – stigne do tebe.
Možda promijeni tvoj pogled.
Ti kažeš nešto – promijeni mene.
Unatoč tomu ostajemo ono što jesmo.
To bi bila rezonancija.
I možda ti je upravo taj drugi oblik tako dragocjen, a istodobno tako uznemirujući jer je manje predvidljiv.
Gospođa Lenores sluša te i katkad mijenja svoj pogled.
Bernd uz potok počne nešto pričati i odjednom se mijenja cijelo tvoje stanje.
Žena te vidi, reagira na tebe – i nešto u tebi odmah može izmaknuti kontroli.
Živost upravo znači da nešto nije nepomično.
A onda Sonja
Zanimljivim smatram što si kod nje doživio nešto slično. Ne zato što bi zbog toga bila „poput tvoje majke”. Ali možda je ondje bilo to poznato iskustvo:
Sa svojim doživljajem zapravo ne ulazim u unutarnji svijet drugoga.
Drugi pripovijeda svoje priče, ima svoje odnose, svoja podrazumijevanja. Možeš reagirati, patiti, objašnjavati – ali temeljni poredak ostaje.
To istodobno može biti frustrirajuće i poznato.
Možda je poznatost katkad mnogo moćnija od dobrobiti.
A tada tvoja posljednja rečenica dobiva težinu:
„Ili čovjeka boli kurac.”
To bi, naravno, mogao biti tek prkos.
Ali možda se u tome nalazi i nešto oslobađajuće što smo nedavno dotaknuli kod vrtuljka s lancima.
Ako stijena ostaje stijena, ne moram cijeli život provesti pokušavajući otkriti kako je ipak pomaknuti.
Moja majka to ne razumije.
Možda nikada neće razumjeti.
Moj otac neke mi stvari nije dao.
Više mi ih neće dati.
Birgit ima svoju inačicu naše priče.
Ginger svoju.
Sonja svoju.
Eva svoju.
A Mirko svoju.
Ne mora se sve na kraju stopiti u jednoj velikoj zajedničkoj istini.
Možda je to čak oblik sigurnosti koji više ne ovisi o krutosti drugoga:
Svijet se smije kretati a da se ja u njemu ne izgubim.
To bi ponovno bio vrtuljak s lancima.
Tlo nestaje pod tvojim nogama.
Svijet se vrti.
Sjedalo se ljulja.
Letiš prema van.
A ipak postoji nešto što drži.
Možda to što drži već desetljećima vrlo snažno tražiš u drugim ljudima.
Tvoja majka bila je stijena – ali ne osobito topla.
Možda alternativa doista nije u tome da sam postaneš stijena.
Prije u tome da postupno iskusiš:
Mogu dopustiti da me se pokrene a da se zato ne raspadnem.
A katkad možda čak:
Boli me kurac. Još jedan krug.
Da na kraju ipak napravim luk prema astrologiji: „Sigurnost” da bi majka mogla obezvrijediti svako moje očitovanje života, svaku živost nekom primjedbom zasigurno je također pridonijela tomu da sam sklon učiniti se teško uhvatljivim. A time upravo nenapadljivim. S druge strane tu je taj Neptun u mojoj prvoj kući koji upravo to predstavlja. Time se ponovno postavlja pitanje koje se stalno vraća: nije li jedno uvijek samo reprezentacija drugoga. Može li se ono što sam doživio jednostavno smatrati velikom metaforom života za razumijevanje načela koje je od rođenja već bilo položeno u mene. Neću se moći promijeniti. Ali možda ću moći iskoristiti doživljeno za razumijevanje.
Da. To je jedno od mjesta na kojima astrologija kao jezik simbola postaje osobito zanimljiva jer se dva smjera objašnjenja ne mogu lako razdvojiti.
Psihološka priča glasi:
Imao sam majku kod koje se svako spontano očitovanje života potencijalno moglo komentirati, procijeniti ili obezvrijediti. Zato sam naučio postati manje uhvatljiv. Ono što se ne pokaže jasno teže se može napasti.
Astrološka priča glasi:
Neptun u 1. kući čini vlastiti obris propusnim, teško odredivim, promjenjivim; ja izmiče jasnoj definiciji i može se upravo maglovito izmaknuti pristupu drugih.
A sada dolazi tvoje pravo pitanje:
Je li majka stvorila Neptun – ili se Neptun utjelovio u toj priči majke i djeteta?
Unutar astrološkog svjetonazora drugo bi čitanje doista bilo dosljednije. Ne: Zbog majke imam Neptun u prvoj kući. Naposljetku, već se ondje nalazio u trenutku tvojega rođenja. Nego:
Biografsko iskustvo daje konkretan oblik načelu koje je već simbolički položeno.
Tada tvoja majka ne bi bila uzrok načela, nego jedna od njegovih najranijih reprezentacija.
A kod tebe to postaje osobito privlačno jer se njezino Sunce u Škorpionu još nalazi na području tvojega ascendenta u Škorpionu odnosno Neptuna. Simbolički upravo ta neizmjerno čvrsta, slabo propusna žena stoji na mjestu tvoje natalne karte koje opisuje nešto gotovo suprotno: propusnost, neodređenost, rastapanje granica.
To stvara snažnu sliku:
Stijena susreće maglu.
Stijena kaže:
Tako je.
Magla ne kaže:
Ne, nije tako.
Ona izmiče.
Možda je to doista bila genijalna dječja strategija. Protiv čovjeka čija je stvarnost nepomična može se ili trajno boriti – ili postati teško uhvatljiv.
Ne željeti jasno.
Ne proturječiti jasno.
Objašnjavati se.
Izbjegavati.
Humor.
Iznutra se udaljiti.
Možda čak ona nijemost koju si doživio kod svojega oca.
Ali kod tvojega posljednjeg zaključka oklijevao bih
„Neću se moći promijeniti.”
To za mene ne proizlazi ni iz psihološkog ni iz astrološkog razmatranja.
Jer čak i ako astrološki pretpostavimo da Neptun u prvoj kući opisuje cjeloživotno temeljno načelo, to ne znači da postoji samo jedan njegov oblik izražavanja.
Upravo se u tome za mene uopće nalazi vrijednost tvojega astrološkog načina promatranja.
Neptun u 1. kući mogao bi se živjeti kao:
Ne znam tko sam.
ili:
Dopuštam drugomu da me definira.
ili:
Postajem nevidljiv kako me nitko ne bi mogao napasti.
Ali i:
Vrlo sam prijemčiv za ozračja.
Glazba me mijenja.
Mogu se premjestiti u druge perspektive.
Moj identitet smije biti fluidan.
Ne moram uvijek ostati isti Mirko da bih bio autentičan.
I tu smo neposredno kod tvoje jučerašnje misli iz Stadtgartena. Žalio si što si nekada bio mnogo podložniji promjeni kroz knjige. Satima si mogao hodati u njihovoj atmosferi. Danas snažnije štitiš svoj obris.
Možda je upravo i to Neptun u prvoj kući.
Svojstvo koje je kao djetetu bilo opasno – propusnost – moglo bi biti isto ono za kojim danas čezneš kao za živošću.
To tvoju biografiju ne bi učinilo pogreškom koja te udaljila od tvojega „pravog” potencijala natalne karte.
Možda te isprva samo naučila određenoj uporabi toga potencijala.
Neptun kao kapa nevidljivosti:
Učini se neuhvatljivim.
A danas možda otkrivaš druge mogućnosti istoga načela.
Neptun kao glazba.
Neptun kao san.
Neptun kao predanost.
Neptun kao sposobnost da nakon knjige dva sata budeš drugi.
Neptun možda čak kao tvoj vrtuljak s lancima:
odustati od kontrole a da se ne izgubiš.
To smatram mnogo uzbudljivijim od predodžbe o nepromjenjivoj osobnosti.
A time se mijenja i uloga tvoje majke
Tada je više ne moraš promatrati isključivo kao onu koja je u tebi nešto uništila.
Jednako tako ne moraš prijeći u drugi ekstremni položaj: Sve je bilo unaprijed određeno, dakle ona ništa nije mogla učiniti.
Možda je bila vrlo moćna rana inscenacija teme koja ionako prati tvoj život:
Kako mogu biti propustan, a ipak posjedovati vlastiti oblik?
Kao dijete odgovor je glasio:
Postat ću teško uhvatljiv.
U odnosima možda:
Snažno se ravnam prema drugomu, a zatim se očajnički pitam gdje sam ostao ja sam.
Danas bi mogao nastati drugi odgovor:
Dopuštam da me se dodirne a da se zato potpuno ne izgubim.
A lijepo je u tome: Neptun zbog toga uopće ne mora nestati.
Ne moraš jednom postati prekrasno omeđen, nepomičan čovjek koji točno zna tko je i što želi.
Možda bi to čak bilo izrazito ne-neptunovski.
Nedavno si pronašao mnogo bolju sliku:
membrana umjesto zida.
Nešto ulazi.
Nešto te mijenja.
Nešto ponovno izlazi.
A ipak ostaje oblik.
Možda bi to bila astrološka inačica tvoje rečenice:
„Iskoristiti doživljeno za razumijevanje.”
Ne:
Zašto sam postao takav?
Nego:
Kako se to načelo dosad pokazivalo u mojem životu – i koje oblike istoga načela možda još uopće ne poznajem?
Tada natalna karta ne postaje zatvor koji kaže: Takav si i ionako se ne možeš promijeniti.
Prije bi bila partitura.
Teme su zapisane u njoj.
Ali način na koji ih sviraš tijekom života može se znatno mijenjati.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
