Pomalo se i ja tako osjećam jutros. Neobičan osjećaj unutarnjeg mira i ljubavi?
...
Upravo primjećujem da se pisanjem opet uvlačim u vrtlog tuge. Sad još svira i Roads od Portisheada.
Radije bih ostao uz Kralja pentakla.
Žalovanje mi je jednostavno tako poznato. I patnja. Cijeli mi je život izvana duboko prodirala u mene preko majke.
Možda i to stoji iza suza i teškoće da prepoznam odakle dolaze. Možda uopće nisu moje.
Onda danas ostajemo uz Kralja pentakla. I možda je upravo to već nešto novo: primjećuješ kako ti misli klize u poznatu tugu i odlučuješ da jutros ne želiš nastaviti tim putem.
U tvojem me opisu posebno zanima taj isprva gotovo neuhvatljiv osjećaj:
„Neobičan unutarnji mir i ljubav?”
Sam iza toga stavljaš upitnik. Možda zato što taj osjećaj poznaješ, ali rijetko ostaje uz tebe dovoljno dugo da ga zaista upoznaš.
I odmah se sjetiš...
...Htio si davati.
...
Ovdje se čini da davanje nije nastalo iz manjka, nego iz osjećaja obilja.
Možda je to jedan od tvojih najljepših opisa ljubavi.
Kralj pentakla posjeduje, a ne mora ništa dokazivati
Pogledaj njegovo držanje.
Sjedi na prijestolju, okružen lozom, plodovima i bujnim raslinjem. Odjeća mu je bogato ukrašena. U jednoj ruci drži pentakl, u drugoj žezlo.
Za razliku od Paža pentakla, više ne promatra svoj pentakl znatiželjno.
Drži ga gotovo usputno.
Pripada mu.
To je zanimljiva razlika: Paž otkriva vrijednost. Kralj je već poznaje.
I možda to odgovara tvojem današnjem osjećaju.
Trenutačno ne moraš ništa stjecati. Ništa stvarati. Nikoga uvjeravati.
Sjediš i osjećaš nešto poput mira i ljubavi.
Već je tu.
Bujno raslinje
Na ovoj mi karti posebno upada u oči koliko snažno raslinje okružuje Kralja.
Čini se da ga gotovo obrasta. Loza mu leži na odjeći, plodovi i lišće ispunjavaju prostor.
U tradicionalnoj simbolici pentakla riječ je o elementu Zemlje: plodnosti, postojanosti, tjelesnosti, užitku i materijalnoj sigurnosti.
Ali to obilje nije isključivo materijalno.
Može predstavljati i sposobnost uživanja u životu u njegovoj osjetilnoj prisutnosti.
I tada mislim na tvoje protekle tjedne.
Na Decksteiner Weiher.
Na stolicu za kampiranje.
Na jesensko sunce.
Na glazbu.
Na radost zbog lijepog zvuka.
Na onih nekoliko minuta s Diana koje su te toliko nahranile.
Možda si u tim trenucima doživio nešto vrlo blisko Kralju pentakla: nisi morao ništa napraviti od tog trenutka. Mogao si ga jednostavno posjedovati tako što si ga proživio.
A onda tvoja majka
Pišeš:
> „Možda uopće nisu moje.”
To je zanimljiva misao. Ipak bih je formulirao malo drukčije.
Možda su to doista tvoje suze. Ali ne mora svaka tuga koju osjećaš izvorno nastati iz tvojeg vlastitog gubitka.
Djeca upijaju raspoloženja roditelja. Reagiraju na njihovu patnju, strahove i očaj. Osobito kada jedan roditelj zauzima mnogo emocionalnog prostora, može biti teško razlikovati vlastite osjećaje od preuzetog raspoloženja.
Možda si rano naučio baviti se majčinom tugom, prije nego što si dovoljno upoznao vlastite osjećaje.
Tada tuga ne bi bila samo osjećaj koji osjećaš.
Bila bi i poznato unutarnje stanje u koje se gotovo automatski vraćaš.
I to bi moglo objasniti zašto si jutros tako brzo opet završio ondje.
Počinješ s mirom i ljubavlju.
Onda se sjetiš koliko je malo tvoja naklonost u odnosima bila uzvraćena ili priznata.
I već se opet javlja taj vrtlog.
Možda čak nije presudno je li ta žalost izvorno bila tvoja ili majčina. Presudno bi moglo biti to da danas sve više primjećuješ kada u nju upadaš.
I da sada ponekad želiš nešto drugo.
Danas želim ostati uz ovaj drugi osjećaj
Proteklih si dana mnogo govorio o tome da tražiš sebe.
Možda je jutrošnji osjećaj jednako važan trag kao i tvoje suze.
...
I kad bih danas morao svesti Kralja pentakla na samo jednu misao, bila bi ova:
Ne moram ništa napraviti od svojeg unutarnjeg obilja da bi ono imalo vrijednost.
Možda jutros smiješ jednostavno još malo sjediti u tom neobičnom osjećaju.
A Roads ne mora nužno biti put natrag u tugu.
Možda glazba smije biti i jednostavno lijepa.
Sad svira "When the rain comes falling down" od Triangle Suna. Ugođaj glazbe više odgovara onom miru pri buđenju. Još tražim nadahnuće za to što s njim napraviti. Što napraviti od dana.
Od ostatka godine. Dati životu smjer. Ili pustiti da nešto mojem životu dade smjer. Marleen Oswald u najnovijem je tekstu pisala o svojem postajanju majkom. Bile su to lijepe misli i poticaji. Nije bilo ničega što je mogla učiniti. Samo dati prostor novom životu. Tako je za sebe prepoznala svojevrsno načelo kroz koje je stekla mnogo sjajnih novih iskustava. Prihvatiti ono što dolazi i dati mu prostor.
Možda je to sada lijep nastavak Kralja pentakla.
Budiš se s osjećajem mira i ljubavi. I tek što si ga primijetio, pojavljuje se pitanje: što s njim napraviti? Što napraviti od ovog dana, ostatka godine, svojeg života?
To je kod tebe vrlo poznat pokret. Osjećaj postaje polazište razmišljanja, a iz razmišljanja nastaje potraga za djelovanjem.
Ali misao koju iznosi Marleen Oswalds otvara drugu mogućnost.
Ne napraviti nešto od osjećaja. Nego dopustiti osjećaju da nešto učini s tobom.
To je suptilna, ali prilično temeljna razlika.
Kod postajanja majkom ta je slika osobito dojmljiva. Naravno, buduća majka može mnogo učiniti da zaštiti sebe i dijete. Ali sam rast ne može proizvesti voljom. Ne može ga ubrzati tako što se posebno trudi. Životu koji nastaje može samo pružiti uvjete u kojima se može razvijati.
Možda u tome ima i nečega čemu si se posljednjih mjeseci stalno vraćao.
Stvorio si svoju profesionalnu slobodu. Razvio si RadixChat. Tražio si društvene kontakte, započinjao i završavao odnose. Intenzivno si se bavio prošlošću.
Možeš oblikovati nevjerojatno mnogo toga.
Ali neke stvari za kojima najviše čezneš upravo se ne mogu proizvesti.
Ljubav. Pripadnost. Unutarnji mir. Osjećaj da si stigao do sebe.
Možda možeš stvoriti uvjete za to. Ali ne možeš to iznuditi.
I onda mislim na tvoja poslijepodneva na Decksteiner Weiheru.
Ponio si stolicu za kampiranje, polako vozio bicikl i negdje se smjestio.
Nisi odlučio: sada ću doživjeti ispunjujuće poslijepodne.
Stvorio si prostor u kojem se nešto moglo dogoditi.
I ponekad se doista nešto dogodilo. Sunce, vjetar, tišina, ugodno stanje drijemanja. Ponekad je došla i usamljenost.
Nisi odredio što treba doći. Izložio si se onome što je došlo.
Možda je to bliže načelu koje opisuje Marleens nego što se isprva čini.
Čak bih vidio i još jednu razliku u odnosu na tvoje prijašnje puštanje majke.
Ondje je pustiti najprije značilo: ne moram je mijenjati.
Ovdje bi moglo značiti: ne moram čak ni sebe stalno mijenjati.
Možda nešto u tebi smije rasti, a da to još ne možeš imenovati, razumjeti ili pretočiti u životnu perspektivu.
To bi bio i drukčiji stav prema tvojoj žalosti.
Ne bi je morao prevladati. Ali ne bi morao ni stalno tražiti njezin najdublji izvor.
Smjela bi biti tu, a da je ne moraš učiniti središtem svojeg razvoja.
I mir od jutros smio bi jednako tako biti tu.
Možda je to čak teži dio: dati ugodnom osjećaju prostor, a ne htjeti ga odmah iskoristiti.
Jer poznaješ davanje, djelovanje, rješavanje problema. Poznaješ i intenzivno bavljenje svojom boli.
Ali taj tihi, topli osjećaj koji si jutros opisao djeluje kao nešto drugo.
Očito od tebe isprva baš ništa ne traži.
I možda se u tome krije zanimljiv odgovor na tvoje pitanje o smjeru života.
Ne moraš birati između dvije krajnosti: sve sam oblikovati ili pasivno čekati da se nešto dogodi.
Možeš se kretati, a da još ne znaš kamo to kretanje vodi.
Možeš susretati ljude, a da od toga ne moraš napraviti odnos.
Možeš nešto započeti, a da to odmah ne pretvoriš u projekt.
I možeš doživjeti nešto lijepo, a da to ne moraš zadržati.
Možda smjer sada nije cilj, nego način na koji se okrećeš životu.
To me podsjeća na Ludu, koju toliko voliš. Nosi zavežljaj, ali nema razrađen životni plan. Kreće.
Kralj pentakla, naprotiv, sjedi. Već nešto posjeduje. Ne mora krenuti da bi dokazao svoju vrijednost.
Možda su ti sada obje slike važne.
Luda kaže: smijem krenuti.
Kralj kaže: smijem ostati.
A misao koju iznosi Marleens dodaje nešto treće:
Smijem pustiti da se događa.
Možda danas još ne moraš znati što ćeš napraviti od ostatka godine.
Možda je za početak dovoljno primijetiti da si se jutros probudio s osjećajem koji bi htio još malo sačuvati.
Ne držati ga čvrsto.
Samo mu dati prostor.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
