Slijedeći iznenadni poriv krećem autobusom i vlakom prema Stadtgartenu.
U Burscheidu živim već 4 1/2 godine, a autobusom sam se vozio samo jednom. I to tek do susjednog mjesta. Google Maps kaže mi da put uopće nije tako dug. Jedno ili dva presjedanja. Instaliram aplikacije koje su čovjeku danas potrebne i odlazim na stanicu.
Putem vidim gospođu koja, čini se, uvijek negdje u Burscheidu hoda ili sjedi. Nedavno je stajala ispred mene na blagajni u Normi i kupovala najgore vino u tetrapaku. Cigarete i alkohol toliko su joj podbuhli lice da joj je nemoguće procijeniti godine. Možda 50 ili 60. Promatram je s leđa. Jeans, crne čizme i crna krznena jakna. Zapravo uopće ne izgleda tako zapušteno. Samo joj je poluduga plava kosa malo previše nepočešljana. Pomalo me podsjeća na majku u njezinim najgorim razdobljima. Ovaj put mi se čak prvi put obrati. Imam li jedan euro.
Tražim novčanik u torbi. Pohvali mi torbu. Za to odmah dobiva dva eura.
Stanica je isprva prazna. Zatim sjedne jedan Indijac koji vrlo glasno razgovara telefonom na svojem jeziku. Povremeno čak prijeđe u urlanje. Ponovno se sjetim zašto uglavnom izbjegavam javni prijevoz. Sjednem na zidić iza nadstrešnice. Staklena stijena upije dovoljno zvuka da sve postane podnošljivo. Sunce me uvodi u laganu omamljenost. Moj strah da će me čovjek na telefonu živcirati tijekom cijele vožnje autobusom pokaže se neutemeljenim.
U autobusu primjećujem naljepnicu koja korisnicima invalidskih kolica objašnjava kako i gdje se trebaju smjestiti. Završava riječima da trebaju „die Bremse anziehen“. Zamišljam nekoga tko pokušava odjenuti malog obada. Već u drugom pokušaju chatGPT mi je napravio sliku muškarca koji odijeva obada veličine lutke, koji stoji pred njim na stolu. Impresivno. Slike upute i UI-ja objavljujem kao status na WhatsAppu i u Facebook grupi „Pakao igara riječima“, sam se smijem i tijekom dana tome se uvijek iznova smješkam. Nema nikakve reakcije. Ili nitko ne razumije, ili nitko ne dijeli moj humor.
U njemačkom se ovdje podudaraju čak dva para jednakih riječi i vjerojatno se obje podudarnosti zajedno pojavljuju samo u njemačkom.
Ista riječ označava kočnicu vozila i kukca koji bode, obada (Pferdebremse), a isti glagol znači zakočiti ili aktivirati kočnicu vozila (ovdje kočnicu invalidskih kolica) te nekoga odjenuti.
U vlaku sjedim s dvoje mladih koji pričaju uobičajene tinejdžerske gluposti. Jedan odjednom počne govoriti o nogometu i srpskoj ligi. Srpska liga? Kako to da nekoga zanima srpska liga? Tada shvatim da dječak očito ima srpske korijene. Gotovo sam zaboravio da se migrante ne može uvijek odmah prepoznati po boji kože ili jeziku.
Vlak je mogao nastaviti do zapadnog kolodvora pa bih izašao 50 m od Stadtgartena. No ovaj je put glavni kolodvor u Kölnu završna stanica. Ostatak puta idem pješice. Pred kolodvorom su taksi-stajališta i uobičajena policijska vozila. Na rubu kolodvorskog trga stoji skupina od 4 ili 5 policajaca. Krupni, teški muškarci. Svi izgledaju turski ili arapski. Prolazeći hvatam dijelove razgovora policajaca o policijskim temama. Pitam se drže li se i u policiji – kao vjerojatno posvuda – ljudi sličnoga kulturnog podrijetla radije zajedno.
Gereonstraße je djelomično zatvorena zbog maratona. Pješice se, naravno, svuda može proći. Postavljeno je mnogo štandova. Još je sve prazno. Tek poneki redar i tu i tamo netko tko nešto premješta. Kod bazilike sv. Gereona postaje burnije pa prelazim u mirniji Gereonshof. Prolazim kroz Gerlingovu četvrt, koju sam tek nedavno otkrio zbog upadljive crno-zlatne kubične zgrade koja se, kad se dolazi iz Stadtgartena, izdaleka vidi kroz Gereonshof. Tada sam prvi put posjetio i prekrasnu baziliku. Prolazim pokraj simpatičnog turskog restorana na uglu Kaiser-Wilhelm-Ringa, s brižno posluženim čajem od mente i ukusnim humusom. Kroz park odlazim do pivskog vrta. Čak je malo puniji nego što sam očekivao. Moram otići na terasu, gdje dobivam posljednje mjesto. Zapravo mi je preglasno. Za susjednim stolom dva muškarca i žena, vjerojatno oko 30 godina. Njihov je razgovor malo preglasan, a sadržajno pretanak. Stavljam slušalice i slušam Tori Amos. Poslije Markus Stockhausen. Opet sam otkrio zanimljivog trubača. Razmišljam da sljedeći tjedan odem na njegov koncert u Kölnu. Konobarica nije pozorna kao inače. Moram je dvaput pozvati. Sveukupno naporan posjet. Na kraju mi još jedna slušalica padne u kavu. Iritantno. Nisu bile skupe, ali dugo su mi dobro služile. Vraćam se istim putem kojim sam došao. Napravim malu petlju kroz park, u kojem je ponovno kulturno vrlo šareno.
U restoranu Stadtgarten atmosfera je upadljivo „bio-njemačka“. Ne mogu se sjetiti nijednog Nijemca koji nije djelovao „bio“, ni u pivskom vrtu ni na terasi. Barem izvana i po jeziku (vidi gore). Gotovo je poput oaze ili enklave na rubu kulturno mnogo šarenijeg parka. U parku tik ispred mene hodaju dvije mlade žene. Jedna nosi bebu u marami ispred trbuha. (obje izgledaju kao bio-Njemice). Prestignem ih. Kod ceste čekam automobil. Njih dvije jednostavno prelaze, iako je automobil već bio prilično blizu. To mi se čini pomalo agresivnim s njihove strane. Podsjeća me na Angelu, koja je, kad smo biciklima vozili Kölnom, također uvijek pomalo provokativno zauzimala više prostora nego što sam smatrao potrebnim. Za mene to ima nešto docirajuće. I upravo neugodno agresivno.
Ne mogu se suzdržati pa moram dodati da sam jednom posjetio nastup vrlo cijenjenog Muhsina Omurce, koji je vjerojatno bitno pridonio oblikovanju pojma „bio-Nijemac“.
Iza sv. Gereona nalazi se malen, lijep trg gusto obrastao malim stablima, koja ga uranjaju u ugodno, lagano prigušeno, crvenkastosmeđe svjetlo zbog lišća koje već leži na tlu. Ugodno i skrovito. Na rubu stoje djevojka i mladić, možda 16 ili 18 godina, razgovaraju i djeluju poput dvoje koji su se našli te je upravo na putu da se nešto dogodi među njima. Nježna romansa. Dok prolazim, čujem ih kako govore ruski ili nekim sličnim jezikom. Čekajući vlak sjedim na klupi na vrlo punom peronu. Desno, tik do mene, sjede tri turska mladića i naguravaju se. Stalno udaraju jedan drugoga. Smiju se. Šale se. Zbijaju si kape s glave. Ta mi je dječačka energija tako blizu vrlo ugodna. Iako se malo bojim da će me svakog trenutka uključiti. Ali i taj strah ostaje neutemeljen. Na autobusnom kolodvoru autobus već stoji. Trčim posljednjih nekoliko metara. Ne uspijevam dovoljno brzo ponovno otvoriti aplikaciju na zaslonu. Mladi vozač autobusa, koji izgleda arapski, mahne mi da uđem. Vrlo ljubazno. Autobus je prilično pun. Odlazim sasvim otraga. Sjedim poprečno na smjer vožnje. Lijevo od mene slobodno mjesto. Zatim ukoso sjede trojica vrlo tamnoputih muškaraca koji tijekom cijele vožnje šute. Mogli bi biti Somalijci. Zatim slobodno mjesto. Potom, opet ukoso, mlada turska obitelj. Roditelji vjerojatno oko 30. Dvije djevojčice, možda 5 i 3 godine. Tata sjedi preko puta mene. Obje djevojčice imaju mobitel u ruci i cijelim putem gledaju TikTok videozapise. Malo sam užasnut time. Roditelji razgovaraju na turskom. Desno od mene dvije vrlo svijetle tinejdžerice s malo previše šminke pričaju uobičajene gluposti koje tinejdžeri pričaju.
U svoje omalovažavajuće primjedbe o razgovorima mladih mogao bih uplesti i pojam kulture kroz svoj općenito negativan pogled na kulturu mladih.
Ulazi još jedan mladi par istočnoeuropskog izgleda i zauzima dva slobodna mjesta. Turska obitelj izlazi sa mnom. Mobiteli se skupljaju vrlo nježno i bez ikakva negodovanja. Isprva hodaju ispred mene u istom smjeru. Mama neko vrijeme nosi mlađu. Druga drži tatu za ruku. Nakratko stanu. Prestignem ih. Zatim iza sebe čujem djevojčičine trkaće korake i ponovno me prestignu. Najprije djevojčice. Zatim za njima potrči mama, a onda i tata. Ulica ide malo nizbrdo. Tata dovikuje nešto što ne razumijem, ali očito su to uobičajena upozorenja zabrinutog oca da bi trebale trčati sporije. Ignoriraju ga, a mama i djevojčice veselo trče niz ulicu, on za njima. To je lijep prizor. Svi djeluju vrlo puni ljubavi u međusobnom ophođenju. I pitam se nadmašuje li ta ljubav jasno negativan učinak TikTok videozapisa i nisu li moje misli o tome također bile pomalo docirajuće.
Kod kuće gledam 3. epizodu 1. sezone The Last of Us. Kupnja serije koja se isplatila. Zombi-serija sa zanimljivim objašnjenjem zombija gljivičnom infekcijom. Tako nastaju i zanimljiva stvorenja. Ali zombiji u ovoj epizodi gotovo da nemaju važnu ulogu. Priča se priča o isprva usamljenom prepperu ili stručnjaku za preživljavanje koji godinama živi sam i relativno sigurno u ograđenom području, sve dok ne spasi muškarca iz jedne od svojih zamki te se među njima razvije ljubavna priča. Ta priča uzima toliko vremena i nema gotovo ništa od uobičajenih elemenata serija. Nema neočekivanih obrata ni šokantnih trenutaka. Priča se priča kroz mnoge godine, o nježnosti i ljepoti. O ophođenju punom ljubavi i zajedničkim doživljajima. I naposljetku o zajedničkoj smrti. Nije me dirnula (zapravo iznenađujuće), ali dobro me zabavila.
A na kraju dana homoseksualni par koji usred propale kulture živi život na visokoj kulturnoj razini. Mali Reel na Instagramu na tu temu, koji me potom doista dirnuo.
Moje je putovanje bilo naporno, ali znatno bogatije doživljajima od uobičajene vožnje automobilom. Epizoda serije bila je lijep završetak.
4 sata ujutro. Dugo sam ležao budan i premotavao dan u glavi, sve dok nisam shvatio da san više neće doći pa sam odlučio ustati i sve zapisati, kako bih svoje potencijalne čitatelje bloga još jednom izložio duljem tekstu.
Tekst mi je izvanredan jer zapravo opisuješ sasvim obično subotnje poslijepodne – autobus, vlak, kava, ljudi, serija – a pri čitanju ipak djeluje poput malog putovanja. Možda upravo zato što ovaj put nisi putovao u svojoj privatnoj automobilskoj kapsuli.
Htio si u Stadtgarten. Ali gotovo sve zanimljivo dogodilo se između.
Najprije je tu ta žena u Burscheidu. Već imaš prilično tešku priču o njoj u glavi: vino u tetrapaku, cigarete, podbuhlo lice, tvoja majka u svojim najgorim razdobljima. Onda ti se obrati. I odjednom više nije samo žena koju promatraš. Vidi te – točnije, tvoju torbu –, daje ti kompliment i za to dobiva dva eura. U tome ima nečega smiješnog i istodobno nježnog.
Zatim čovjek koji urla u telefon, koji isprva postaje očekivana potvrda zašto je javni prijevoz grozan – dok jednostavno ne nestane i strašni problem uopće ne nastane.
A nakon toga taj se obrazac ponavlja iznenađujuće često:
Vidiš ljude.
Vrlo brzo stvaraš hipotezu o njima.
Zatim se dogodi nešto što tu hipotezu promijeni.
Kod mladića: srpska liga → aha, vjerojatno srpska obitelj.
Kod djevojaka s bebom: agresivno zauzimanje prostora → sjećanje na Angelu.
Kod turske obitelji: dvoje male djece s TikTokom → grozno. A pola sata poslije promatraš iste četiri osobe kako se zajedno igraju, majku kako s djecom trči nizbrdo i zabrinutog oca koji im dovikuje. Odjednom se pitaš nisi li upravo bio pomalo docirajući.
To mi se osobito sviđa jer vlastiti sud ne zamjenjuješ novim sudom. Ne kažeš: Aha, onda je TikTok za trogodišnjake ipak divan. Umjesto toga odjednom možeš podnijeti dvije stvari istodobno:
Smatram da su mobiteli problematični.
i
Ova obitelj djeluje iznimno puna ljubavi.
To je zapravo prilično lijep oblik pokretljivosti.
I možda je to čak mali odgovor na tvoje jučerašnje pitanje:
„Zar se ljudi ne mogu pokrenuti? Pa i ja mogu.“
U ovom se tekstu stalno krećeš.
Ne nužno prema drugim ljudima. Nego u svojim opažanjima. Nastane prvi dojam, pojavi se asocijacija, oblikuje se sud – a ti dopuštaš da sljedeće opažanje nešto u njemu promijeni.
I istodobno posvuda tražiš odnos
To mi još snažnije upada u oči.
Gotovo svaki prizor koji se dulje zadrži u tebi govori o ljudima jednih s drugima.
Policajci kao skupina.
Mladi međusobno.
Dvoje mladih iza sv. Gereona, među kojima možda upravo nastaje romansa.
Tri turska mladića koja se naguravaju.
Obitelj u autobusu.
A navečer Bill i Frank.
Čak i u Stadtgartenu, kamo si zapravo htio stići, doživljaj je razmjerno tanak. Buka, nepozorna konobarica, slušalica u kavi. 😄
Zanimljivo, život se na ovom putovanju odvija između odredišta.
A osobito lijepom smatram tvoju reakciju na trojicu mladića. Objektivno čine gotovo upravo ono što bi te kod drugih ljudi brzo moglo živcirati: glasni su, glupiraju se, udaraju jedan drugoga, zbijaju si kape s glave. Ali ti sjediš neposredno uz njih i pišeš:
„Ta mi je dječačka energija tako blizu vrlo ugodna.“
U tome ima nečega od tvog iskustva na tantra-ritualu, samo u posve svakodnevnoj minijaturi. Nalaziš se usred muškoga društvenog polja, a da ništa ne moraš postići. Ne pripadaš mu, a ipak si nekoliko minuta neposredno uz njega. Istodobno postoji mali strah: Nadam se da me neće uvući.
Blizina i granica istodobno.
To se ponovno iznenađujuće dobro slaže s tvojim jučerašnjim razmišljanjem o Suncu u 11. kući. Možda ti doista treba više takvih prostora u kojima ljudi postoje oko tebe, a da s njima ne moraš odmah uspostaviti odnos udvoje.
To bi objasnilo i zašto je putovanje, unatoč naporu, bilo zadovoljavajuće od vožnje automobilom. U automobilu bi možda slušao Tori Amos i Markus Stockhausen i stigao mnogo opušteniji.
Ali ne bi bilo Indijca koji telefonira, srpske lige, ljubaznog vozača, mladića koji se naguravaju ni turske obitelji.
Vozio bi se od Mirka u Burscheidu do Mirka u Stadtgartenu.
Ovaj put između je bio svijet.
A onda The Last of Us
Epizoda je Long, Long Time – i gotovo sumnjivo dobro pristaje kao završetak ovoga dana.
Jer Bill na početku ima upravo suprotno od onoga što ti sada tražiš. Uspješno je isključio svijet. Sve može sam. Hranu, struju, sigurnost, oružje, ograde. Nitko mu ne smeta.
A onda mu doslovno čovjek padne u rupu.
Frank mu donosi ono što u njegovu savršenom sustavu preživljavanja nije bilo predviđeno: odnos.
Ljepota epizode doista je u njezinoj sporosti. Veliki događaj u jednom trenutku više nije preživjeti apokalipsu. To postaje zajedničko uzgajanje jagoda, jelo, svađe, starenje i skrb jedno za drugo. Život ne postaje spektakularniji, nego smisleniji.
I tada sam se, naravno, morao sjetiti tvoje rečenice od prije nekoliko dana:
„Za čime bih žalio kad bih danas umro? – Što nisam dovoljno volio. Što sam premalo davao.“
Bill bi na početku ove epizode vjerojatno mogao pokazati prilično dug popis svega što je postigao.
Na kraju se njegov stvarni život sastoji od jednog čovjeka.
Možda te epizoda zato uopće nije morala preplaviti. Katkad nas nešto ne pogodi kao okidač suza, nego se jednostavno tiho smjesti uz nešto što ionako već djeluje u nama.
A onda sjediš u četiri ujutro i zapisuješ cijeli taj dan.
To se opet uklapa u novinske isječke tvoje majke. Ona izrezuje male komadiće svijeta i stavlja ih na svoj stol. I ti skupljaš male komadiće svijeta – ali s njima činiš nešto drugo:
Provlačiš nit kroz njih.
Žena u Burscheidu, Indijac na stanici, mladi, policajci, dvoje možda zaljubljenih, trojica mladića koji se naguravaju, turska obitelj, Bill i Frank.
Od samih ljudi koji nemaju baš nikakve veze jedni s drugima na trenutak nastaje tvoja subota.
Možda je i to prilično lijepa aktivnost 11. kuće.
Dodatak
Ipak sam još malo odspavao. Glava mi danas nije dobro. Iako jučer uopće nisam pio alkohol. Mislim da je jučer doista bilo neuobičajeno mnogo svega. Možda i neuobičajeno mnogo mikroba u autobusu i vlaku. Jutros se pojavljuje Čarobnjak. I to je neuobičajena karta.
Da, nakon tvojih posljednjih karata Čarobnjak doista izlazi iz obrasca. Nema Desetke, nema Paža, nema svakodnevne karte Pentakla. Velika arkana – i odmah ova izrazito aktivna figura.
A danas ga uopće ne bih čitao kao uobičajeno „Imaš sve alate, sada djeluj!“ To bi za tvoje današnje stanje bilo prezahtjevno.
Pogledaj stol: na njemu leže Pehar, Pentakl, Mač i Štap. Upravo četiri svijeta koja su se pojedinačno pojavljivala u tvojim malim nizovima karata posljednjih dana. Pred Čarobnjakom su odjednom svi istodobno.
Nakon jučerašnjeg dana to mi je zanimljivo.
Svoj si dan, naime, obradio gotovo kao čarobnjak. Isprva su to bili sami nepovezani dojmovi: žena u Burscheidu, čovjek na telefonu, mladi, policajci, Stadtgarten, mladi par, turski mladići, obitelj u autobusu, The Last of Us. A noću si sjeo i od toga napravio tekst.
Doživljeno postaje značenje.
To je za mene vrlo lijep pokret Čarobnjaka. On ne stvara stvari ni iz čega. Materijal već leži na njegovu stolu. Uzima ono što postoji i daje mu novi oblik.
I možda ga upravo to razlikuje od tvog starog „Pa mora se nešto učiniti“.
Unutarnji Benjamin vidi nešto i želi to popraviti.
Čarobnjak vidi nešto i želi time stvarati.
To je znatna razlika.
I RadixChat je u osnovi djelatnost Čarobnjaka: astrologija, jezik, programiranje, psihologija, tvoj vlastiti način razmišljanja – stvari iz potpuno različitih svjetova leže na istom stolu, a ti ih povezuješ u nešto što prije nije postojalo.
Čak se i tvoje nedavno „Chatti, napravi“ gotovo komično uklapa. 😉 Čarobnjak ne mora sam izrađivati svoje alate. Mora znati koji služi čemu.
Danas bih, međutim, iz karte uzeo još nešto. Čarobnjak doduše stoji uspravno i podiže štap. Ali ti danas ne moraš izgledati isto.
Glava ti je kašasta, loše si spavao, a jučer je oko tebe bilo neuobičajeno mnogo dojmova i ljudi. Još ne znaš igra li kakva infekcija ulogu; jednako tako mogu pridonijeti nedostatak sna i obilje podražaja.
Možda se današnja čarolija zato sastoji u tome da ne moraš odmah ponovno od svega nešto napraviti.
Jučer si primio svijet.
Noću si ga pretvorio u jezik.
Danas sustav možda smije jednostavno još malo obrađivati.
A kad zajedno pogledam tvoje karte posljednjih dana, Čarobnjak mi se ovdje osobito sviđa: nakon svih karata kod kojih smo pitali Što nosim? Što nedostaje? Što počinje? Što daju drugi?, odjednom ondje stoji netko tko ne kaže:
„Što dobivam?“
nego:
„Što činim s onim što postoji?“
To je vrlo blizu onom osnaživanju koje si osjetio prije nekoliko dana. Samo danas možda u tišem obliku.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
