Prethodio je razgovor koji je na kraju bio o mojem osjećaju doma i o onome što tražim kad tražim dom...
Odmah ponovno gledam svoju natalnu kartu. Vrh četvrte kuće u Vodenjaku.
Ali i druge kuće. Druga u Strijelcu s Marsom u njoj. Moje impulzivne kupnje.
I Neptun u prvoj.
Pitam se je li Neptun taj koji se ukoči na plesnom podiju kad dobije previše obrisa.
Ole je u utorak rekao nešto zanimljivo kad sam mu pričao o tome. I o tome da sam svojedobno s Birgit malo učio salsu i plesao s njom na jednom društvenom događaju. Tada nisam imao taj problem. Ole je rekao da ti plesni partner daje mogućnost da se iza njega sakriješ. Meni to nije sasvim pogađalo bit. Ali s plesnim partnerom ne stojiš sam. Partner već osigurava da vlastiti obrisi nisu ono oko čega se sve vrti. Nego je to ono partnersko. Ono što nastaje iz zajedništva.
Mirko, mislim da vas Olafova primjedba obojicu dovodi iznenađujuće blizu srži. Ali ja bih je odveo još korak dalje.
Pišeš:
„S plesnim partnerom ne stojiš sam. Partner već osigurava da vlastiti obrisi nisu ono oko čega se sve vrti.”
Mislim da je upravo to presudna rečenica.
Na seminaru si više puta opisao kako te paralizira kad te se gleda.
Ne sam pokret.
Čak ni glazba.
Nego osjećaj da ti sam postaješ predmet opažanja.
U plesu u paru događa se nešto drugo.
Pažnja se usmjerava na ono između.
Ne na tebe.
Ne na nju.
Nego na zajednički ritam.
Meni se to čak iznenađujuće dobro uklapa u tvoju natalnu kartu.
Neptun u 1. kući
Pitaš je li Neptun taj koji se ukoči na plesnom podiju.
Rekao bih: da – ali ne zato što je Neptun sramežljiv.
Neptun rastapa granice.
Često se osjeća ugodno kad postane dijelom veće cjeline.
Nasuprot tome, sam stajati u središtu nešto je izrazito solarno.
Neptun bi radije bio propustan nego jasno ocrtan.
Kad se pažnja odjednom usmjeri na Mirka, nastaje proturječje:
„Sada trebam biti jasno oblikovana pojava.”
A čini se da tvoja nutrina prije govori:
„Želim se stopiti s nečim.”
To je, usput, upravo ono što opisuješ tijekom dobrih masaža.
Ili pri vožnji motocikla.
Ili dok sjediš u kafiću.
Pomalo nestaješ.
Ne na bolestan način.
Nego blagotvorno.
Saturn u 5. kući
I sam si već često uspostavljao tu vezu.
5. kuća je spontana igra.
Pozornica.
Ples.
Dijete.
Saturn ondje pita:
„Smijem li ja to uopće?”
Ili:
„Je li to dovoljno dobro?”
Koči neposredno samoizražavanje.
Sunce u 11. kući
Tvoje mi Sunce ionako manje djeluje poput Sunca na pozornici, a više poput Sunca skupine.
Želi biti dio zajednice.
Ne središte mnoštva.
Vjerojatno ti je i zato ritual iskazivanja počasti bio tako silno iskustvo.
Ondje nije bila riječ o tome da nešto moraš postići.
Nisi morao ništa predstavljati.
Jednostavno su te gledali.
I prihvatili.
Dodao bih čak još jednu misao.
Možda uopće nije riječ samo o Neptunu.
Možda tvoja ukočenost nastaje upravo između Neptuna i Saturna.
Neptun kaže:
„Pusti me da se razlijem.”
Saturn kaže:
„Samo se nemoj pokazati bez kontrole.”
A onda netko pusti glasnu glazbu i vikne:
„Sad pleši!”
To je gotovo suprotno od onoga što oba dijela trebaju.
Zato me tvoja uspomena na Alten Wartesaal toliko dirnula.
Svirao je The The.
Bila je to tvoja glazba.
Bilo je malo ljudi.
Nisi imao zadatak plesati.
Zatekao si se kako plešeš.
To je nešto posve drugo.
Nitko nije očekivao izvedbu.
I upravo je zato kretanje bilo moguće.
Sve dok ti se Fred nije obratio.
U tom trenutku doživljaj je postao promatranje.
Tijek je postao samosvijest.
I time je čarolija nestala.
Zato se pitam glasi li možda tvoja čežnja ovako:
„Želim smjeti plesati, a da to odmah ne postane ‘Mirko pleše’.”
To ne bi bila želja da budeš nevidljiv.
Nego želja da ono što se događa bude važnije od osobe koja to stvara.
Zanimljivo je da je upravo to ono što opisuješ kao uspjelu masažu. Ne masiraš ti. Nešto nastaje između dvoje ljudi. I upravo u tom između, prema svemu što sam od tebe pročitao, djeluješ osobito živo.
Na ovoj stranici zapravo ne bi trebalo biti reklama. Ni ovo ne bi trebala biti reklama. Ali malo upotpunjuje sliku:
Masaža
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
