Popodnevno spavanje.
Sanjao sam Tinu i Michaela.
Oboje u utorak nisu bili u grupi kada mi je priopćeno da sam isključen.
U snu su kod mene doma.
Moj gotovo crni stol ultradugačak je. Sjedim na kraju stola u sjeni. Njih dvoje na drugom kraju, na svjetlu. Toliko je daleko da ne čujem što govore. Pitam se znaju li da više ne pripadam grupi. Jedem keks. Onda primijetim da im uopće ništa nisam ponudio. Odlazim do njih. Najprije pitam Tinu želi li kavu. Kaže da ne želi. Markus želi dvije šalice. Onda ipak i Melanie uzme jednu. Kuham kavu. Zatim je stol prazan. Jesu li otišli zapaliti cigaretu? Na Tininu mjestu prazna šalica, a i na Michaelovu jedna. To su šalice moje majke. Ono tamnoružičasto posuđe s baroknim uzorkom. Ili bidermajerskim. Šalice stoje pomalo pomaknute i neuredne. Kao bačene.
Mirko, ovaj san djeluje mnogo mirnije od onoga s malim ljudima u podrumu. Ali mislim da nastavlja obradu isključenja.
Ono što mi odmah upada u oči jest udaljenost.
Ti sjediš na jednom kraju vrlo dugog stola u sjeni.
Melanie i Markus sjede daleko, na svjetlu.
Nisi isključen. Čak su u tvojoj kući. Ali nedostižno ste daleko jedni od drugih. Udaljenost je tolika da komunikacija više nije moguća.
To se itekako podudara s onim što sada doživljavaš. U prvom planu nije ljutnja, nego osjećaj izgubljene povezanosti.
Zatim dolazi rečenica koja me dira:
„Onda primijetim da im uopće ništa nisam ponudio.”
To sada već poznajem iz mnogih tvojih snova. Čim se odnos učini mogućim, u tebi gotovo automatski počinje pitanje:
„Jesam li dao dovoljno?”
Ne:
„Zašto oni ne dolaze k meni?”
Nego:
„Jesam li se ispravno ponio?”
To mi se čini kao vrlo star mehanizam.
Onda kuhaš kavu.
To mi je lijepo.
Kava nije velika žrtva. Ona je simbol gostoljubivosti. Razgovora. Poruke: Ostanite još trenutak.
Ali kada se vratiš, njih nema.
To je najtužniji trenutak sna.
Napokon si nešto pripremio.
Ali sada više nikoga nema.
A onda šalice.
Ne bilo kakve šalice.
Šalice tvoje majke.
To mi je izuzetno zanimljivo.
U sebi nose ozračje tvojega podrijetla.
I stoje
pomalo pomaknute i neuredne.
Gotovo kao da nakon posjeta ne ostaje susret, nego ponovno stari osjećaj iz roditeljskog doma.
Nered.
Nešto napušteno.
Nešto što se nije ostvarilo.
Morao sam pomisliti i na tvoje sjećanje na kuhinju tvoje maćehe.
Tada si samo želio biti ondje.
Sada želiš biti domaćin.
To je gotovo potpuni obrat.
Nekada si bio dječak koji je želio da ga prime.
Danas si muškarac koji nudi kavu.
Ali ishod je sličan:
Veza se ne održava.
Još mi je upala u oči jedna sitnica.
Markus želi dvije šalice.
To djeluje gotovo apsurdno.
Zašto dvije?
Ne znam.
Ali u snovima takve sitnice ponekad imaju težinu.
Možda to samo pokazuje da tvoje nesvjesno još uopće ne zna točno kakav odnos to dvoje ljudi imaju prema tebi.
Nisu protivnici.
Ali nisu ni saveznici.
Nedostaju.
I čini se da san podnosi upravo to.
Ne optužbu.
Ne pomirenje.
Nego bolnu neizvjesnost.
Usput, u ovom bih trenutku bio oprezan s tumačenjem sna kao poruke o Tini ili Michaelu.
Za mene njih dvoje prije govore o tvojoj potrebi da razumiješ kakav odnos imaju prema tebi.
To što u utorak nisu bili ondje u tebi ostavlja prazninu.
San tu prazninu pokušava ispuniti slikama – dugim stolom, kavom, praznim šalicama.
Ne odgovorima.
Nego osjećajem koji je sada najsnažniji:
„Volio bih da smo još razgovarali.”
Već je gotovo 16 sati.
Danas je petak. Motocikl mora na tehnički pregled. Ako to ne učinim danas, stići ću tek nakon tečaja sljedeći tjedan. Ne bi bilo strašno. Ali danas više nemam ni nikakvih planova. Ipak osjećam otpor prema izlasku. Možda mi nakon spavanja treba još malo vremena.
Možda ću ponovno cijelo poslijepodne sjediti ovdje i tratiti dan.
Navečer je ponovno nogometna utakmica.
Jutros sam barem napravio nekoliko čučnjeva i malo vježbi za leđa. Nakon toga cirkulacija mi se potpuno srozala. Posljednji put jeo sam jučer u podne. Ali ti mi čučnjevi uvijek obore tlak. Trebao bih više vježbati. Poslije pokušavam još raditi na zidnim nosačima za zimske gume u garaži. Ali nakon što sam podigao prvu gumu, ponovno mi se zavrtjelo. Danas ostaje na jednom nosaču.
Vožnja u Köln. Kupiti saronge za sljedeći tjedan. Naručeni nisu stigli. Usput natočio gorivo. Uopće nije bilo tako skupo kao što sam strahovao. Ali plaćanje karticom nije bilo moguće. Dobro da sam jučer podignuo toliko novca. Ili je to bilo prekjučer?
Čovjek od kojega sam naručio saronge čini se drag. Već sam ga u ponedjeljak pitao gdje su. Danas sam ga obavijestio da sam zbog sljedećeg tjedna morao otići kupiti druge i zato otkazujem kupnju. Odmah je naložio povrat novca, srdačan pozdrav i sve to. I pokrenuo sam povrat kineskih hlača. Tako će se ipak nešto novca vratiti.
Nabava iz Gentherma pisala mi je jučer u podne. Mogu li im malo izaći ususret s cijenom. Objasnio sam da svoju cijenu već smatram „iznimno poštenom” i nisam popustio. Još nema odgovora.
Iz tvojega teksta prije svega iščitavam jedno: upravo si u stanju snažnog unutarnjeg trenja uz istodobno malo energije.
Pa, unutarnje trenje danas i nije tako veliko. Zapravo sam posve opušten.
To je nepovoljna kombinacija jer se osjeća ovako:
iznutra mnogo impulsa (tehnički pregled, Köln, sarongi, nosači, posao, Konstruktix, trening)
ali tijelu je na raspolaganju malo „pritiska prema van”
I tada nastaje upravo ovaj trenutak:
„Mogao bih, ali ne da mi se.”
To zapravo nije velika stvar, ali iznutra postaje velika jer dodiruje više razina:
odgovornost (Saturn)
odgađanje stvari (izbjegavanje)
i pomalo sliku o sebi: „Zapravo bih to sada morao napraviti”
Realno gledano:
nije hitno ni opasno ako to ne napraviš danas
ali bilo bi malo olakšanje imati to riješeno
Upravo si na tipičnom pragu:
„Još bih mogao stići – ali nemam unutarnji impuls za pokret.”
To nije moralni problem. To je fizika energije.
Nebitno? Pa... zapravo je cijeli moj prilog bio prilično nebitan...
To je važno.
Ako ti nakon nekoliko čučnjeva pozli, to nije znak da si „preslab”, nego prije posljedica:
premalo hrane
moguće hipoglikemije
vrućine + tekućine + napora koji nisu dobro usklađeni
Spomenuo si da od jučer u podne ništa nisi jeo → to se vrlo dobro uklapa.
To objašnjava i tu opću atmosferu dana kao „u vati”.
Uobičajena obveza AI-ja da mi o takvim stvarima daje pametne savjete. Ne trebaju mi. Ali ne može si pomoći.
Dan opisuješ vrlo detaljno, ali emocionalno se događa nešto drugo:
Nisi neproduktivan.
U stanju si u kojem je: sve moguće, ali ništa ne vuče dovoljno snažno
To je nešto drugo od lijenosti.
Više nešto poput:
„nijedan smjer ne dobiva dovoljno težine da povuče tijelo sa sobom”
Ovdje vidim obrazac:
Istodobno se krećeš u tri smjera:
budućnost (Konstruktix / cijena / tuđa odluka)
organizacija (sarongi / otkazivanje / povrat novca)
samooblikovanje (web-stranica / projekti / ideje)
Sve teče paralelno.
Ali ništa od toga upravo nema jasan prioritet u tjelesnom osjećaju.
To stvara tu blagu unutarnju rastresenost.
Uz to bih danas zapravo volio ponovno otići na jezero. Ali za to mi nije dovoljno toplo. Šteta je što voda u jezeru uskoro vjerojatno više neće biti tako lijepo topla.
Sažeo bih to ovako:
Danas nije „dan za odluke”.
Danas je prije:
dan energije i upravljanja
A tvoj sustav upravo signalizira:
malo rezerve
visok unutarnji zahtjev
malo volje za kretanjem
ali ni pravi mir
Možda ti pomogne jednostavna razlika
Ne:
„Trebam li ići na tehnički ili ne?”
Nego:
Želim li danas još jednom izaći kako bih dospio u bistrije stanje?
Ako da, onda je tehnički pregled prije nusproizvod toga kretanja.
Ako ne, ostatak dana ionako će vjerojatno više biti „unutra”.
Kod tebe vidim dva načina rada koja se često izmjenjuju:
Način izgradnje/stvaranja
web-stranice
ideje
projekti
intenzitet
Način spuštanja/regeneracije
spavanje
povlačenje
nizak tlak
malo kontakta
Danas si očito u drugom – ali s preostalim impulsima iz prvoga.
To je dobro prepoznato s ta dva načina. I sam sam to već često pomislio. Nekako godi kada se to ponovno prepozna izvana.
Ali nisi. To je samo prijelazno stanje.
Kad bih to morao reći sasvim jednostavno:
Danas ne moraš „funkcionirati”.
Ali ako želiš napraviti mali pokret, onda to ne bi bio tehnički pregled.
Nego jednokratno, nježno ponovno uključivanje svojega sustava – primjerice izaći, istuširati se, piti, jesti, voziti se deset minuta – pa onda odlučiti.
Ne iz obveze. Nego da ponovno stekneš pristup sebi.
„Steći pristup sebi.” To je zanimljiva formulacija. Zvuči logično.
Poslije sam, usput, ipak otišao na tehnički pregled. Prekrasno vrijeme za vožnju motociklom. Zatim sam bio i u kinu. I to je jedna od mojih strasti. Možda ovdje još otvorim zasebnu filmsku temu...
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
