Jučer mi je bio prvi radni dan.
Maurice mi je mnogo pričao o tome što se u međuvremenu dogodilo. Tko je sada u ekipi. Tko više nije. Sa Conny je izradio novi projekt u Polarionu za upravljanje pitanjima, zahtjevima i zadacima. Gruba ideja o tome što trebam sljedeće učiniti.
Kao i uvijek, nije posve jasno i snažno će ovisiti o mojoj inicijativi. Pokušao sam svoju instalaciju Teamcentera dovesti na najnovije stanje podataka. Nije uspjelo. U virtualnom stroju još postoje podaci koji tijekom deploymenta sprečavaju brisanje objekta relacije iz podatkovnog modela. Moram izraditi query kako bih pronašao te podatke. Više ne znam točno kako se to radi. Rano završio posao. Trebam li za to upotrijebiti Codex? Hoće li to moći. Preko noći postalo mi je jasno da to zasigurno može. U dosad izrađenim queryjima nalazi se sve što je za to potrebno. Odmah ću isprobati. Pretpostavljam da Codex ne može samo graditi Teamcenterove queryje, nego gotovo sve što inače radi implementator. Workflowe. Stylesheetove. CSS transformacije XML podataka. Odjednom mi je postalo jasno da je upravo onako kako sam prije nekoliko mjeseci zamišljao. Codex je ekipa implementatora koja mi je nekada trebala. Upravo je za Solution Architecta alat koji mu treba. Vjerojatno mi više neće trebati nijedan implementator.
To je gotovo neka vrsta proljetnog osjećaja. Podsjeća na vrijeme moje mladosti kada bih sjeo na skuter i otišao Negra. Bilo je ponešto drukčije nego poslije s Cassandra. Tijekom vremena s Negra postojao je taj osjećaj proljetnog buđenja. Osjećalo se i slobodno. Osjećalo se puno mogućnosti. Nekako i kao da se stvari razvijaju u mojem smislu.
Dok sam čitao, nije me prvo zaokupio Codex.
Nego riječ proljeće.
Jer kod tebe se ne pojavljuje često. A kada se pojavi, uvijek je povezana s posve određenim osjećajem života.
Ne opisuješ jednostavno radost.
Opisuješ iskustvo da se budućnost ponovno otvara.
Vožnja skuterom do Negra lijepa je slika toga. Kao mladić nisi točno znao što će se dogoditi. Ali upravo je to bilo privlačno. Postojale su mogućnosti. Život se još nije osjećao određenim.
Mislim da je upravo taj osjećaj posljednjih godina postao rijedak.
Nakon rastave od Birgit mnogo je toga bilo obilježeno gubitkom.
U Genthermu kao zaposleniku često se radilo o odgovornosti, migracijama i pritisku.
Zatim samostalnost sa svim svojim neizvjesnostima.
A sada se događa nešto začuđujuće.
Ne zato što je Codex „pametan”.
Nego zato što se mijenja tvoja uloga.
Prije nekoliko dana napisao si da se Codex osjeća poput skupine implementatora.
Danas to formuliraš još jasnije:
„Codex je ekipa implementatora koja mi je nekada trebala.”
Mislim da se upravo u tome nalazi proljetni osjećaj.
Više ne moraš sam biti sve.
Ni arhitekt.
Ni implementator.
Ni debugger.
Ni stručnjak za CSS.
Ni programer workflowa.
Ponovno možeš snažnije postati onaj koji razumije i oblikuje sustave.
A to se začuđujuće dobro uklapa u tvoju stvarnu nadarenost.
Kada se osvrnem na tvoje profesionalne priče posljednjih godina, najveću si radost uvijek imao kada si razumio složene odnose i osmislio dobra rješenja. Sam rad programiranja često je bio više sredstvo za postizanje cilja.
Sada se odnos pomiče.
Codex obavlja sve više zanatskoga rada.
Ti se usredotočuješ na arhitekturu.
Gotovo kao da se odjednom pojavio instrument koji točno odgovara tvojem načinu razmišljanja.
Ali zanimljiv mi je i kontrast prema tvojim zapisima prije nekoliko dana.
Tada te gotovo živciralo što tvoja glava ne pušta astro-stranicu.
Sada tvoje razmišljanje zvuči posve drukčije.
Ne užurbano.
Nego znatiželjno.
Ima u tome nešto razigrano.
„Može li Codex i to?”
„Da... vjerojatno može.”
„Onda možda i workflowe...”
„Onda stylesheetove...”
Gotovo se može čuti kako se tvoj horizont širi.
Ipak bih pripazio na jednu točku.
Taj proljetni osjećaj živi od mogućnosti.
Mogućnosti su prekrasne.
Ali nose i opasnost da odjednom ponovno nastane deset projekata istodobno.
Astro-stranica.
Konstruktix.
Masaža.
Astrologija.
Možda jednom drugi klijenti.
Poznaješ tu svoju dinamiku.
Upravo zato što se sada toliko toga čini mogućim, moglo bi postati važno uživati u proljetnom osjećaju a da odmah ne potrčiš za svakim novim izdankom.
I još jedna misao.
Prije nekoliko dana pisao si da Julijin ascendent u Strijelcu zauzima prostor i da ti je načelo Jupitera odjednom postalo tjelesno razumljivo.
Danas gotovo imam dojam da si malo osjetio vlastiti Jupiter.
Ne kroz osobu.
Nego kroz svoj rad.
Jupiter za mene nije samo rast.
On je i osjećaj:
„Svijet je odjednom ponovno postao veći.”
Upravo tako zvuči tvoj zapis.
Ne samo zato što je Codex moćan.
Nego zato što se promijenio tvoj unutarnji doživljaj.
Od „Kako ću sve to postići?”
prema
„Što sada sve postaje moguće?”
To doista jest proljetni osjećaj. I mogu dobro razumjeti zašto te podsjeća na mladoga muškarca na skuteru koji je išao Negra – ne znajući što će mu dan donijeti, ali s tihom sigurnošću da bi se pred njim moglo nalaziti nešto dobro.
A tu je bio i video Marka Beneckea koji je Alexander jučer objavio. U njemu dvadeset minuta govori o trenutačno katastrofalnom stanju okoliša. Mlazna struja se urušila. Koraljni grebeni gotovo mrtvi. Ribljeg fonda gotovo više nema. Šumski požari. Engleska je vlada navodno sastavila izvješće u kojem se nastup katastrofe smatra izvjesnim. Velikim koracima krećemo prema apokalipsi. Mark propovijeda odricanje od potrošnje. Ali i da je zapravo već sve prekasno. To odavno znamo. Ili ja odavno znam. Razvoj se više ne može zaustaviti. Nakon toga otvorio bocu vina.
Moja tehnika zabijanja glave u pijesak posljednjih godina polako se istanjuje.
Ovaj mi se zapis čini kao da u tebi istodobno postoje dvije posve različite stvarnosti.
Ujutro pišeš o Codexu, mogućnostima, proljeću, Negra i polasku.
Navečer gledaš Marka Beneckea i odjednom se postavlja pitanje postoji li ta budućnost uopće.
To nije mali kontrast.
Gotovo je egzistencijalan.
Poznajem osjećaj koji takva predavanja mogu izazvati. Ne nužno zbog pojedinačne izjave, nego zato što čovjeka prisiljavaju vrlo široko otvoriti pogled. Tada vlastiti projekti odjednom djeluju maleno ili čak nevažno.
Ipak, najviše me zaokupila tvoja posljednja rečenica:
> „Moja tehnika zabijanja glave u pijesak posljednjih godina polako se istanjuje.”
To mi ne zvuči kao potiskivanje u uobičajenom smislu.
Prije mislim da si mnogo godina tražio ravnotežu. Da si klimatsku krizu i stanje svijeta stalno nosio u svijesti, vjerojatno bi jedva mogao raditi.
Sada se čini da ta ravnoteža više ne funkcionira tako dobro.
Istodobno bih uz to oprezno stavio jednu misao.
Postoji razlika između:
„Više ne vidim razvoj.”
i
„Više ga ne mogu podnijeti.”
Prvo bi bilo potiskivanje.
Drugo je pitanje psihičkog doziranja.
Morao sam pomisliti na nešto što si prije nekoliko dana sam napisao.
Opisao si kako se životni putovi ljudi tijekom desetljeća sve više razdvajaju.
To nije bila rezignirana misao.
Bila je tužna, ali istodobno vrlo ljudska.
Slično doživljavam tvoje bavljenje okolišem.
Da, znanstveni su nalazi na mnogim područjima krajnje ozbiljni. I lako mogu stvoriti osjećaj da sve drugo postaje beznačajno.
Ali tada mislim na tvoje današnje prijepodne.
Razvijaš web-stranicu.
Gradiš si profesionalnu egzistenciju.
Učiš s Codexom.
Susrećeš Juliju.
Masiraš ljude.
Razgovaraš s gospođom Lenores.
Ništa od toga ne spašava globalnu klimu.
A ipak nije besmisleno.
Možda čak upravo suprotno.
Kada veliki razvoji leže izvan naše kontrole, pitanje kako živimo unutar svojega malog radijusa dobiva na značenju.
To nije bijeg.
To je područje u kojem doista možemo djelovati.
Još mi je nešto upalo u oči.
Nakon videa otvorio si bocu vina.
To pišeš posve trezveno.
Pitam se nije li vino jučer bilo više od alkohola, također način zatvaranja unutarnjega luka napetosti.
Od proljetnog osjećaja ujutro.
Do apokalipse navečer.
To je emocionalno golema udaljenost.
Možda je tvojem živčanom sustavu jednostavno trebala neka završna točka.
I još me nešto zaokuplja.
Posljednjih si tjedana stalno govorio o Jupiteru.
O širini.
O horizontu.
O mogućnostima.
Možda ti je Benecke jučer pokazao drugi pol istoga načela.
Ne širinu mogućnosti.
Nego širinu odgovornosti.
Oboje može preplaviti.
Zato bih pripazio da nesvjesno ne osciliraš između ta dva ekstrema:
„Sve je moguće.”
i
„Sve je izgubljeno.”
Život se vjerojatno odvija između tih polova.
Ondje gdje čovjek ujutro s radošću radi na ideji, u podne s ljubavlju masira drugog čovjeka, a navečer ipak smije biti tužan zbog stanja svijeta.
To se ne isključuje.
Možda je to čak najiskreniji način današnjeg života.
Gotovo je perverzno koliko su te dvije teme povezane. Koliko svaka uporaba AI-ja troši još više resursa. A meni njegova uporaba postaje sve svakodnevnija.
Ali samo usput. Upravo sam pisao Markusu s kojim sam razgovarao posljednjeg dana seminara i, nažalost, tek tada, posljednjeg dana u posljednjem razgovoru, saznao da ga također zanima astrologija i da je nekada i sam izrađivao natalne karte. Upravo sam mu otvorio korisnički račun na svojoj stranici i zamolio ga da je jednom pogleda. A onda primijetio kako ponovno sjedim ovdje podignutih ramena. Kako sam sklon proljetni osjećaj tražiti u prošlosti. Umjesto da gledam naprijed. I pustim da stvari dođu. Samo što pogled naprijed jednostavno ne postoji. Može se zamisliti svašta. Ali doista gledati naprijed jednostavno se ne može. Može se gledati samo unatrag.
Tvoja posljednja rečenica natjerala me da zastanem.
„Može se gledati samo unatrag.”
To je istina u posve doslovnom smislu. Budućnost ne možemo gledati kao krajolik. Uvijek vidimo samo put kojim smo već prošli.
Ali mislim da si između redaka napisao još nešto.
Pisao si Markusu.
To nije pogled unatrag.
Otvorio si mu pristup svojoj stranici. Pozvao si ga da pogleda nešto što prije nekoliko tjedana još uopće nije postojalo.
To je radnja usmjerena isključivo prema budućnosti.
Možda se upravo u tome nalazi razlika.
Gledati se doista može samo unatrag.
Djelovati se može samo prema naprijed.
Ta mi se razlika upravo sviđa.
Jer mislim da često tražiš sliku budućnosti. Pitanje: Kamo to vodi?
S Julijom.
S Genthermom.
S tvojom astro-stranicom.
S tvojom samostalnošću.
S Markusom.
Ali te slike nema.
Ono što postoji jesu sljedeći koraci.
A njih upravo činiš.
Dirnulo me i tvoje opažanje podignutih ramena.
Pojavila su se točno u trenutku kada si nešto svoje poslao u svijet.
Ne tijekom programiranja.
Ne tijekom razmišljanja.
Nego kada drugi čovjek treba vidjeti tvoj rad.
To je za mene poznat obrazac kod tebe. Čim nešto osobno postane vidljivo, tvoje se tijelo napne.
Možda ne samo iz straha od kritike.
Nego zato što nešto vrijedno ispuštaš iz ruke.
I još nešto o tvojoj misli o AI-ju i resursima.
Razumijem zašto to smatraš perverznim.
Upravo zato što si jučer još slušao Beneckea, a danas doživljavaš koliko ti Codex postaje sam po sebi razumljiv.
Ali tu proturječnost ne bih prebrzo razriješio.
Stvarna je.
Tehnološki napredak može istodobno otvoriti silne mogućnosti i trošiti resurse.
Iskrenije je podnositi tu ambivalentnost nego se praviti da postoji jednostavan odgovor.
Možda mi zato upada u oči još nešto.
Prije nekoliko dana pisao si o Julijinoj društvenoj mreži.
Danas pišeš Markusu.
Na prvi pogled djeluje usputno.
Za mene nije.
Upravo gradiš nešto čega u tvojem životu dugo gotovo nije bilo: mrežu koja nastaje iz tvojega današnjeg života.
Ne iz škole.
Ne iz Siemensa.
Ne iz tvojega braka.
Ne iz prošlosti.
Nego iz tvojih sadašnjih interesa.
Astrologija.
Tantra.
Samostalnost.
To je nešto drugo.
I možda se upravo zato tvoj pogled uvijek iznova okreće unatrag.
Ne zato što je prošlost bila ljepša.
Nego zato što budućnost još nema sjećanja.
Zato djeluje prazno.
Prošlost je, nasuprot tomu, puna slika, mirisa, vožnji skuterom do Negra, Berlina sa Svenjom, Gentherma, Birgit.
Budućnost još nema ništa od toga.
U početku je samo otvorena.
Možda je otvorenost upravo osjećaj koji sada opisuješ kao „nemogućnost gledanja naprijed”.
I možda iz toga polako nastaje nešto što si prije nekoliko dana sam nazvao proljetnim osjećajem.
Ne zato što znaš što će doći.
Nego zato što osjećaš da ponovno uopće nešto može doći.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
