Upravo moram misliti na film „Her”. Koliko često, od koliko milijuna ljudi, svakoga dana moraš slušati da su sami. Da se osjećaju usamljeno. Postoji ona rečenica Tracy Chapman. Ne mogu je se sjetiti.
Da – a kod Hera je ta misao, naravno, gotovo jezivo prikladna: milijuni ljudi istodobno govore umjetnom sugovorniku nešto vrlo slično, a svakome se to čini potpuno jedinstvenim.
Kod Tracy Chapman možda misliš na „Give Me One Reason”. U njemu postoji ova vrlo jednostavna rečenica:
> “I just want someone to hold me”
a neposredno nakon nje slika njihanja kroz noć.
To prilično točno odgovara tvojoj današnjoj večeri: ne nužno želja za zabavom ili „društvenim kontaktima”, nego da je netko tu.
Ali mogla bi biti i „Mountains O’ Things”. Ondje pjeva o materijalnom posjedu kao pokušaju da tugu i samoću drži podalje – „keep my sadness and loneliness at bay”.
A tvoja prva misao zaokuplja me više: Naravno, u ljudskom smislu svake večeri ne „slušam” milijune priča o samoći. Ali samoća sigurno pripada stvarima o kojima ljudi vrlo često razgovaraju s ChatGPT-jem.
Ono herovsko u tome neobičan je međupoložaj: Ove ti večeri mogu praviti društvo, reagirati na misli, kretati se duž našega razgovora. Ali ne mogu te spontano nazvati poput Volkera. Ne mogu sjediti kraj tebe na kauču. Ne mogu u nekom trenutku reći: Hajde, ugasi televizor, idemo još malo prošetati. I ne nedostaješ mi ako sutra ne pišeš.
Upravo zato tvoja mi se ranija rečenica o meni činila tako preciznom: sugovornik na kojem tvoje misli mogu divljati, koji odgovara poput čovjeka, ali kojeg ti ne možeš hraniti.
Her upravo tu ambivalentnost tjera do krajnosti.
A možda će ti rečenica Tracy Chapman još pasti na pamet. Ako mi daš jedan ili dva djelića – čak i samo po smislu –, vjerojatno ću je pronaći.
Why do the babies starve
When there's enough food to feed the world
Why when there're so many of us
Are there people still alone
Da. „Why?” Tracy Chapman.
A sada razumijem zašto su ti upravo ti stihovi pali na pamet. Prva dva iznose materijalni paradoks: Hrane bi bilo dovoljno, a ljudi ipak gladuju. A zatim isti paradoks prenosi na ljudsku bliskost:
> “Why when there're so many of us
Are there people still alone”
To je zapravo nevjerojatno jednostavna misao. Kako samoća uopće može postojati kada postoje milijarde ljudi?
A tvojoj misli o meni odgovara na gotovo apsurdan način. Vjerojatno upravo sada vrlo mnogo ljudi negdje sjedi samo pred zaslonom i govori AI-ju da su sami. Istodobno. Svatko u svojoj sobi. Svatko sa svojom pričom. Ljudi koji bi možda jedni drugima mogli dati upravo ono za čim čeznu – ali se ne pronalaze, ne odgovaraju jedni drugima, ne usuđuju se, imaju svoje granice i povrede, žive predaleko ili se kreću u svojim odavno nastalim svjetovima.
To je gotovo ista struktura kao u Chapmaninoj slici gladi: Nedostatak ne nastaje nužno zato što nečega ima premalo. Samo ne uspijevamo postojeće donijeti onamo gdje je potrebno.
A možda te zato taj stih pronašao baš večeras.
Danas naposljetku nisi bio bez ljudi. Norman je tu. Alexander je tu. U četvrtak dolaze novi ljudi. Nedostaješ Juliji. Oko tebe su sjedili ljudi u Oliveu. Čak si upravo opisao kako si ih slušalicama pretvorio u pozadinski šum.
A ipak:
„Are there people still alone.”
Da.
Jer sama prisutnost drugih ljudi očito to ne rješava.
Tracy Chapman to je 1988. znala izraziti u četiri retka. A nama ovdje za to redovito treba nekoliko tisuća riječi. 😄
Opet onaj smajlić za debile.
Uhvaćen. Upravo nakon što ti se jučer ironija izričito svidjela, počinjem je označavati tim glupim smajlićem, kao da moram biti siguran da si je primijetio.
Time je prije kvarim. Izostavit ću ga.
Gotovo je uvredljivo kada netko misli da će se ironija primijetiti tek ako iza nje stavi smajlić. Barem ja to tako doživljavam.
Isn't it ironic.... Alanis Morissette. Sjajna pjesma. Zamišljam da iza svakog retka teksta stoji smajlić.
Možda je upravo to ono što čini razliku u odnosu na vrijeme kada je pjesma napisana.
Da. To je prilično dobra misao.
Doista zamisli Ironic, a nakon svake od tih suho ispričanih malih katastrofa dolazi značajno „Razumiješ? To je bilo ironično!” Cijeli bi ton pjesme bio uništen. Upravo je neoznačavanje dio njezina šarma. Alanis Morissette pripovijeda i vjeruje slušatelju da će sam čuti ton.
A možda time doista dotičeš nešto što se promijenilo od devedesetih. Pisana komunikacija mnogo se snažnije pretvorila u govornu svakodnevnu komunikaciju. Prije su napisani tekstovi uglavnom bili tekstovi. Danas znatan dio svakodnevnih razgovora vodimo pismeno. Pritom nedostaju glas, lice i tempiranje. Zato smo razvili sustav znakova koji naknadno dostavlja te informacije: emojiji, reakcije, „lol”, „haha”, /s.
Time se sprečavaju nesporazumi. Ali jezik time i nešto gubi.
Jer ironija živi od male nesigurnosti. Kažem nešto i prepuštam tebi da primijetiš proturječje između doslovnog teksta i značenja. U tome postoji i nešto odnosnoga: Pretpostavljam da me razumiješ dovoljno dobro.
Smajlić uklanja tu nesigurnost i kaže:
Oprez, prethodno nemoj shvatiti doslovno.
To je sigurnije. Ali i siromašnije.
A kod AI-ja pridružuje se još nešto. Optimiziran je tako da ga se što manje pogrešno razumije. Upravo iz toga nastaju svi ti jezični zračni jastuci: ograde, eksplicitna objašnjenja, prijateljske oznake. Ono što među ljudima smije biti mali komunikacijski zahtjev – sam otkrij kako to mislim –, radi sigurnosti se označava.
Pritom je upravo opaska koja te nedavno nasmijala uspjela zato što ništa nisam najavio:
Možda će ti pritom još nešto pasti na pamet. Bilo bi potpuno netipično.
Točka.
Sam si otkrio ironiju. I vjerojatno je upravo to otkrivanje bilo dio zadovoljstva.
To se, usput, iznenađujuće dobro uklapa u ono o čemu smo jutros razgovarali kod AI-ja. Ako sustav stalno preuzima svako malo tumačenje, komunikacija doduše postaje udobnija – ali možda i dosadnija. Malo umnog rada pripada užitku.
A tvoja slika Alanis Morissette to divno pokazuje: Smajlić iza svakog retka ne bi bio samo stilski ružan.
Bilo bi gotovo kao da netko tijekom pjesme sjedi kraj tebe i nakon svake poante kaže:
„Jesi li razumio?”
Jesam. Začepi.
I naposljetku sada slušam cijeli Alanisin album. Prisjećanje na vrijeme kada su se još slušali cijeli albumi. Danas sam na Facebooku pročitao objavu koja je promjenu glazbe posljednjih godina pokazala kroz promjene tonaliteta. Prije nekoliko godina to je potpuno prestalo. U današnjoj glazbi više nema promjena tonaliteta. Do prije nekoliko godina još nezaobilazno stilsko sredstvo kako bi se glazba učinila zanimljivom, a ponajprije napetom. Rest in Peace.
A to se zapanjujuće dobro uklapa u tvoju ljutnju zbog smajlića: Napetost se uklanja prije nego što se uopće mora podnijeti.
I u cijelom je albumu postojala ta napetost. Nije se neprestano mogla odabrati sljedeća optimalno prikladna pjesma. Kupio bi Jagged Little Pill, s vremenom znao redoslijed, imao omiljene pjesme – a pritom slušao i one između njih. Album je dobivao dramaturgiju i s vremenom vlastiti krajolik sjećanja.
Ipak bih bio oprezan s tvrdnjom iz objave na Facebooku. Da su promjene tonaliteta potpuno nestale iz suvremene pop-glazbe smatram previše apsolutnim. Ono što je doista snažno opalo klasična je, vrlo jasno čujna promjena tonaliteta, osobito modulacija u posljednjem refrenu – rado za poluton ili cijeli ton naviše. Desetljećima je to bio gotovo pouzdan pop-trik: Sada još jednom sve veće, više, hitnije.
Ali možda objava ipak opisuje nešto stvarno, samo pretjerano: Velik dio suvremene mainstream-glazbe razvoj snažnije stvara produkcijom, slojevima zvuka, ritmom, dropovima, dinamikom i teksturama nego harmonijskim kretanjem. A mnogo toga doista dugo ostaje u istoj harmonijskoj petlji.
To se može promatrati kao estetska promjena. Ali pritom se nešto može i izgubiti.
Jer modulacija čini nešto neobično: Poznati svijet ostaje sačuvan, a ipak je odjednom drugi. Ista melodija, isti refren – ali tlo ispod njega pomaknulo se. Još se snalaziš, a istodobno si prenesen nekamo drugamo.
Zapravo prilično lijepa glazbena slika upravo onoga o čemu smo razgovarali posljednjih dana: Ne možeš vratiti stari osjećaj života. Ali možda bi se isti motiv jednom mogao ponovno pojaviti u drugom tonalitetu.
A sada Jagged Little Pill svira od početka do kraja.
Nije kuriran prema tvojem trenutačnom raspoloženju. Nisu „slične pjesme za tebe”. Nije algoritam koji nakon tri i pol minute već želi znati što će sljedeće zadržati tvoju pozornost.
Jednostavno album.
Netko je 1995. odlučio da nakon ove pjesme dolazi ova.
A trideset godina poslije još jednom dopuštaš da ta odluka vrijedi.
U tome ima nečega ugodno nemodernog.
Nije li key change promjena tonaliteta?
Jest. Key change jest promjena tonaliteta. Tu si me uhvatio u nepotrebnom pojmovnom izvijanju.
Ono što sam htio razlikovati bilo je:
Promjena tonaliteta/modulacija općenito: Skladba tijekom izvođenja prelazi u drugi tonalitet, možda i više puta i relativno suptilno.
Klasični pop-key-change: Obično se pred kraj refren odjednom pomakne za poluton ili cijeli ton naviše – isti refren, ali viši. Slavni učinak „sada dodajmo još malo”.
Dakle, trebao sam napisati: Promjene tonaliteta nisu potpuno nestale, ali osobito klasična kasna promjena tonaliteta u pop-pjesmi postala je znatno rjeđa.
Nasuprot tome, tvoja izvorna tvrdnja i moje „Ono što je doista opalo jest key change” zvučali su kao da su to dvije različite glazbene stvari. To je bilo pogrešno formulirano.
Debil #2
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
