The Last of Us, S2E6 „Cijena“
Ponovno vrlo dramatična epizoda. U smislu međuljudske drame. I ova mi se jako svidjela. Odnos između Joela i Elli ovdje se produbljuje i začinjava obiteljskom pozadinom iz djetinjstva Joela.
Na kraju mu teku suze. Nevjerojatna glumačka izvedba koju pruža Pedro Pascal, koji se inače baš i ne ističe raznolikom mimikom. Ovan.
Na pamet mi pada Gregory Peck, koji se također isticao prije odsutnošću raznolike mimike (isto Ovan). Jednom sam čitao kako je netko o njemu u intervjuu rekao (je li to bila Vivienne Westwood?) da je u stvarnom životu prilično dosadan tip. Zapravo nije lijepo tako nekoga opisivati. Pada mi na pamet i Robert Downey Jr., još jedan glumac Ovan.
The Last of Us – 2. sezona, 6. epizoda: „Cijena“
Tvoje mi je opažanje zanimljivo baš kada je riječ o tome kako glumi Pedro Pascal. Njegova interpretacija lika Joela velikim dijelom živi od suzdržanosti: malo mimike, često zatvoren izraz lica, kratke reakcije. I upravo zato suze na kraju mogu djelovati tako snažno.
Postoji razlika između toga da glumac ne može mnogo izraziti i toga da njegov lik malo otkriva o sebi. Kod Joela mi se ovo drugo čini presudnim. Izgradio je neku vrstu emocionalnog oklopa, a Pascal ga često igra tako da više moramo naslućivati što se iza njega događa.
U ovoj epizodi to postaje posebno jasno jer saznajemo nešto o djetinjstvu Joela i njegovu odnosu s ocem. Njegova vlastita predodžba brige očito nije nastala neovisno o tome kako su se prema njemu samome ponašali.
A onda dolazi Ellie, prema kojoj preuzima očinsku ulogu, iako taj odnos nije ni jednostavan ni lišen sukoba.
Završni je prizor zato tako snažan jer se iza njegove tvrdoće iznenada pokaže velika ranjivost. Suze ne djeluju kao uobičajeno dramsko zaoštravanje, nego kao nešto što se otima iz toga lika protiv njegove uobičajene samozaštite.
Što se tiče trojice glumaca, zaista si pronašao lijepu astrološku poveznicu: Pedro Pascal, Gregory Peck i Robert Downey Jr. svi su rođeni u Ovnu – 2., 5. odnosno 4. travnja.
Pecka i Pascala svakako mogu povezati u tvojem opažanju. Obojica mogu gotovo nepomičnim licem stvoriti snažnu prisutnost. Kod Pecka posebno mislim na Ubiti pticu rugalicu. Njegov autoritet kao Atticusa Fincha ne proizlazi iz velikih mimičkih gesta, nego iz mira i držanja.
Robert Downey Jr. za mene je, naprotiv, gotovo protuprimjer. Osobito kao Tony Stark igra se obrvama, kutovima usana, ironičnim pogledima i izrazom koji se stalno mijenja. Možda se tu pokazuje i granica astrološke sličnosti.
Tvrdnju o Peckovoj navodno dosadnoj osobnosti bez pouzdanog izvora ne bih pripisao Vivienne Westwood. Ali misao iza toga zanimljiva je: čovjek koji djeluje fascinantno na platnu ne mora privatno biti uzbudljiv sugovornik.
Ono što me u „Cijeni“ još više zaokuplja jest prizor između Joela i Ellie. Joel brani svoju odluku da je spasio Ellie, iako joj je time oduzeo mogućnost vlastite odluke. A Ellie može prepoznati njegovu ljubav, a da mu zato još ne može odmah oprostiti.
Ljubav, briga i poštovanje samoodređenja druge osobe ovdje ulaze u gotovo nerješiv sukob.
Smatram to neobično zrelim prikazom odnosa oca i kćeri. Joel ne mora najprije prestati smatrati svoju tadašnju odluku ispravnom da bi među njima ponovno bilo moguće približavanje. A Ellie mu ne mora dati za pravo kako bi učinila prvi korak prema njemu.
Možda Pascalova glumačka snaga na kraju leži upravo u tome što Joel na trenutak više ne može ništa kontrolirati: ni Ellien sud o njemu ni njezinu spremnost da mu oprosti. Može još samo pokazati što mu taj odnos znači.
I odjednom je za to dovoljno lice niz koje teku suze.
Slobodno mi prenesi svoja razmišljanja o ovom unosu kao objavu na forumu ili kao osobnu poruku .
